Iako je za očekivati da autobiografije slavnih muzičara ne može nadmašiti bilo čije drugo svjedočenje o njima, ova pod jednostavnim nazivom “Faithfull” (Vjerno) predstavlja nevjerovatan izuzetak.
Kao što su za priču o The Rolling Stones uvijek rezervisani atributi najvećih, najboljih, najdrogiranijih, najperverznijih tako se moglo i očekivati da će taj veličanstveni izuzetak doći iz pera Marianne Faithfull. Iako je dio njihovog kruga bila samo u šezdesetim njeno svjedočenje zalazi u samo tamno srce ove legende.
Jedva punoljetna po zapadnim standardima slatka mala Marianne je i prije Stonesa stigla da proba svakog muzičara koji bi joj se našao na putu. Kao direktni potomak Leopolda von Sacher – Masocha na neki način je i bila viđena za tu ulogu.
Iz današnje perspektive londonska scena šezdesetim izgleda potpuno uvrnuto, ali se iz njenog kazivanja jasno vidi da je bilo potpuno normalno da se konzumira sve što bi vam palo u ruke. Ovo važi i za ljude i narkotike podjednako.
Četiri godine provedene sa Jaggerom su ličile na sve osim na vezu. Ustvari ono što je bila najjača poveznica bješe Keith, u kojeg su oboje bili zaljubljeni. Ima taj antologijski pasus dok vode ljubav a Mick glasno, da bi ga čuo Keith u susjednoj sobi, njoj govori kako bi volio da on po…i Keithu.
Kao neko ko je imao priliku da ga najbolje upozna Marianne daje hirurški preciznu definiciju jednog od najvećih autora u rokenrolu. Tvrdi, a teško je to negirati, da Mick uvijek morao imati predmet mržnje ili satanizacije. Bilo da je riječ o Brianu, njoj pa na kraju i Keithu. Kada je Satana u pitanju, Marianne je prije mišljenja da je Mick bio poklonik Satena.
Takvih epizoda je bezbroj, napisane su maksimalno uvjerljivo i daju vjerovatno najbolji prikaz nekih mitskih figura poput Briana Jonesa ili Anite Pallenberg. Nije čudo da je usred svog tog ludila Keith napisao moguće najveću rokenrol pjesmu ikad, “Gimme Shelter”, s tim što prijeteća oluja nije nikakva elementarna nepogoda već njegov najbolji prijatelj koji se okomio na njegovu djevojku.
Da neko ne pomisli da su ovo memoari jedne ovisnice o prva dva elementa trojstva sex, droge i rokenrol, ni ona treća ne izostaje. Iako u detalje opisuje svoje tripove za neke i dalje vjeruje da to nisu nego da su se zaista i desili, poput razgovora sa u tom trenutku već pokojnim Brianom, ipak se cijelo vrijeme provlači ta rokenrol nit koja će biti svjetlo spasenja. Godinama živjeći kao narkoman – beskućnik na ruševinama jedne zgrade u Sohou, moglo se desiti da tako i skonča, ali se serijom sjajnih solo-albuma bukvalno vratila u život. Počev od “Broken English” pa sve do “Negative Capability” , s kraja prošle godine Marianne pjeva taj svoj bluz koji joj je ispisan na izboranom licu. Njime pomalo i zatvara krug, vraćajući se prvoj stepenici svoje karijere, “As Tears Go By”, te naravno Dylanu. Onom istom kojeg je iz večeri u veče fiksirala pogledom u londonskoj hotelskoj sobi, ali joj je, za razliku od mnogih drugih, ipak izmakao.
Možda ne možete povjerovati da je to nekada bio sex-simbol, ali prokleto dobro možete vjerovati da je sve što čujete istinski, vjerno.
Nebojša Ristić/SrpskaCafe.com
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.