Nekada su britanski pomorci bili važan djelić slagalice brutalne industrije lova na kitove, a danas, kao podsjetnik na to doba, služe tek zarđale ruševine i kosturi brodova zlokobnih ostrva na jugu Atlantika.
Ambijent na osrtvu Južne Džordžije, smještenom približno 1 300 kilometara istočno istočno od Falklanda, podsjeća na scene iz postapokaliptičnih filmova.
Zbog udaljenosti od ostatka civilizacije, mnogi ga smatraju krajem svijeta. Malobrojnim turistima tek je stanica na njihovim krstarenjima.
To nije mjesto na kojem biste poželjeli ostati sami. Samo rijetki se usude tu prespavati. Na nekadašnjim stanicama za okrutni lov vjetrovi nemilosrdno šibaju, proizvode škripu i buku lamatajući vratima i poklopcima na propalim postrojenjima. I tako od trenutka kad je i posljednji čovjek napustio ostrvo prije gotovo pola vijeka.
Danas je turistima zabranjeno prići postrojenjima bliže od 200 metara, kako zbog rizika od urušavanja, tako i opasnosti od azbesta. S obzirom na snažne vjetrove koji s lakoćom nose teške predmete, ne preporučuje se igrati sudbinom.
Dok su zaljubljenici u prirodu ostrvo smatrali slikovitim mjestom za posmatranje foka, pingvina, albatrosa te sobova koje su sa sobom doveli Norvežani, brutalnim kitolovcima je bio tek “vreća novca”, bez obzira na more krvi koje bi ostavljali za sobom.
Kitovi su se koristili za dobivanje vrhunskih ulja za proizvodnju margarina i sladoleda, ali i sapuna, kozmetike, oružja, uključujući i glicerol za eksplozive.
Na Južnu Džordžiju prvi je pristao Džejms Kuk, a tamo je sahranjen i polarni istraživač Ernest Henri Šeklton. U Gritvikenu, gdje se nalazila stanica za lov, godinama kasnije je otvorio muzej.
Na pitanje kako je propao unosan posao, mnogi odgovaraju kako je ostrvo bilo žrtva vlastitog uspjeha. Kitovi su se uplašili i prestali dolaziti, što i ne čudi s obzirom na to da ih ubijeno više desetina hiljada.
Punkufer.hr
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.