U Srbiji je opstao samo jedan jedini par orlova krstaša, Bora i Eržika. Sramotno je reći da se ova ptica nalazi na srpskom grbu, a ljudi su je doveli do faze potpunog izumiranja.
Nada, u nadi da će preživjeti u Srbiji
U poslednje dve godine dobili su tri mladunčenta, prije dvije godine na svijet su došli Duško i Lilika, a prošle godine je došla i Nada, koja je, simbolično, baš to ime dobila u nadi da će krstaš ipak preživjeti u Srbiji.
Posljednji preostali par te ptice u Srpskom Krsturu čuvaju članovi Društva za zaštitu i proučavanje ptica Srbije u okviru međunarodnog projekta “Panon igl lajf” (Pannon Eagle Life), koji Srbija sprovodi u saradnji sa Češkom, Slovačkom, Austrijom i Mađarskom.
Prema riječima Milice Mišković, predstavnice Društva, radi se o projektu koji je započet prije tri godine uz finansijska sredstva Evropske unije, a u cilju zaštite ove globalno ugrožene vrste.
Prošle godine na svijet je došla i Nada
– Orao krstaš je evroazijska vrsta, a danas je mnogo više ima u mongolskim i kazahstanskim stepama, dok je u Evropi, za razliku od ranijih vremena, njen broj drastično manji – kaže Miškovićeva.
Ljudi uništili prirodna staništa
Do prije 20 godina na Fruškoj gori bilo je tri para orla krstaša, a u Deliblatskoj peščari čak sedam ili osam.
Danas ih tamo više nema, a jedini preostali par u Srbiji svoje gnezdo je svio na granama kanadske topole, u stepi blizu sela Srpski Krstur, gdje je i ove godine položio jaja.
Razlog zbog kojeg je orao krstaš postao još jedna u nizu ugroženih vrsta je isti kao i kod drugih životinja – ljudi, jer, kako kaže Miškovićeva, sva prirodna staništa ljudi su uništili i iskoristili za poljoprivredu, naselja ili industriju.
– Staništa poput ovog, u blizini Srpskog Krsutra, više nema. Kada pogledate u Vojvodini svuda imate naselja, a orlu krstašu je potrebno izolovano stanište, jer su osjetljivi na ljude, a osjetljivi su s razlogom, naučili su da su ljudi nešto što njih proganja, uznemirava i lovi- ispričala je Miškovićeva.
Ekipa Tanjuga dobila je ekskluzivno pravo da sa svega 500 metara od gnezda snimi ove ptice, a predstavnici Društva, inače, ne dozvoljavaju da se gnijezdu priđe na bliže od kilometar, pošto krstaš, kako su objasnili, ima odličnu percepciju i može da osjeti prisustvo čovjeka sa velike daljine.
Lovili su ih kao trofejne ptice
Orao krstaš je nekada bio trofejna ptica za mnoge lovce lijepa i velika, sa rasponom krila od dva metra, a opet, pristupačna, jer ne živi u planinama, već u stepama, što je, takođe, umanjilo njihovu populaciju.
Osim nedostatka staništa, razlozi zbog kojih ova ptica nestaje su i nedostatak visokih i starih stabala, koja oni obično biraju za svoje gnijezdo, a najveći problem za njih, kaže Miškovićeva, jeste trovanje.
– Trovanje je začarani krug. S jedne strane ima ljudi koji namjerno bacaju zatrovane mamce za pse, šakale ili lisice, a ironija je što ptica leti i onda će prije da snimi mamac nego životinja sa zemlje. Druga stvar, poljoprivrednici i dalje koriste pesticide koji su zabranjeni u Srbiji, poput furadana, koji je usmrtio veliki broj životinja – kaže Miškovićeva.
Zato su pored čuvanja gnijezda jedinog preostalog para orla krstaša od lovokradica, prisustva poljoprivrednika, oluja, ističe ona, Društvo i Lovačko društvo “Srpski Krstur”, koje im u tom poslu pomaže, zaduženi i za čuvanje staništa od postavljanja otrova i podizanja svesti građanima koliko je to opasno.
– Ako bi se jednoj od ove dvije ptice nešto desilo mi više nemamo tu vrstu u Srbiji, a stoji nam na grbu i dičimo se time. To je stvarno jedna velika ironija – rekla je Mišković.
A kako je orao krstaš završio na srpskom grbu?
Mišković navodi da je od pojedinih ljudi o tome čula dvije vrste predanja, a jedna od njih kaže da je to ptica koja je najviše viđana na ovim prostorima i koja se gnijezdila na hrastu – drvetu koje naš narod smatra svetim.
– Mi smo hrast doživljavali kao svetinju. Posebno te stogodišnje hrastove koje smo obilježavili krstom. Krstaš voli takvo drvo, i zato je i dobio taj narodni naziv, jer su ljudi viđali velikog orla na svetom drvetu. Nekako nam je logično da je ptica, koja je imala takvu simboliku u narodu, bila inspiracija za grb – ispričala je Mišković.
Druga priča kazuje da mi nismo jedini na čijem je grbu orao krstaš i da smo ga najvjerovatnije preuzeli od drugih, jer su i rimski imperatori, austrijski carevi, Napoleon Bonaparta, pa čak i Nijemci, za vrijeme Drugog svjetskog rata, prepoznali tu pticu kao simbol i koristili je na svojim zastavama ili pečatima.
Tanjug
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.