Nebo se udaljilo. Udaljili smo ga udaljavanjem od samih sebe. Pjesnik je utješitelj. Projavljivanje božanskog trebali bismo da vidimo u patnji bližnjih, u tvorevinama prirode. Bez toga, zalud nam je podizati oči nebesima. Bog je svugdje gdje se čovjek raduje drugom čovjeku, gdje sastradava i sapaćuje s drugim čovjekom.
Ovo u razgovoru za SrpskaCafe kaže pjesnik Slobodan Jović koji je nedavno podijelio godišnju nagradu udruženja književnika Republike Srpske sa Zoranom Kostićem. Jović je nagradu dobio za pjesničku knjigu „Strah od savršenstva“.
o Godišnju nagradu UKRS dijelite sa pjesnikom Zoranom Kostićem. Da li više laska to ili bi više laskalo da ste sami laureat?
– Mislim da je Božidar Mandić rekao: „Sve što imam želim da podijelim, sve što nemam nekako ću nabaviti“. U tom smislu podijela nagrade sa knjigom „Pulskvamperfekta“ Zorana Kostića umnožava moju radost, a prema pojmovima „slava“, „uspjeh“, „afirmacija“ potpuno sam ravnodušan.
o Prva pjesma u nagrađenoj knjizi “Strah od savršenstva” nosi naslov “Poezija opstaje”. Zašto tako mislite?
– Pjesma je u dosluhu sa pjesmom „Poezija nastaje“ Vojislava Karanovića. Smatram da niko od nas ne živi i ne stvara u kuli od slonovače, te da su dozivanja i prizivanja poželjan i legitiman fenomen u književnosti.
o Kažete da imate „dvije-tri sveščice stihova, zdravstvenu knjižicu, posao“ i da sve više postajete „ono što ste do juče prezirali“. Šta je to što ste prezirali?
– To što sam prezirao juče, uglavnom prezirem i danas. Pjesnik bi trebalo da bude nepotkupljivi kritičar društvenih anomalija. Prezirem udvorištvo, konformizam, trgovački talenat u umjetnosti…
o Zašto strahujete od savršenstva?
– Čini mi se da nije riječ o teološkoj predstavi savršenstva. Strah je jedno od najdominantnijih osjećanja savremenog čovjeka. Strahujem od ovozemaljskog savršenstva koje nastoji da nam se nametne kao mjera punoće postojanja. Od tehnizacije i robotizacije koje ubijaju duševnost. Poezija je krhko suprotstavljanje tom razaranju ljudskosti.
o Velite da je „naše tek ništa“. Je li bar golemo to „naše ništa“?
– Ako krenemo od toga da je ništa naše, da nam ne pripada ništa, onda nema iznenađenja niti mjesta pesimizmu.
o Živite i radite u selu Tobut, na Majevici. Kako živi pjesnik daleko od gradske buke i vreve?
– Ono što je zanimljivo sa poezijom, ali i umjetnošću uopšte, jeste da nastaju i u malim i velikim sredinama. Ne vidim neku posebnu prednost pjesnika iz Beograda u odnosu na pjesnika iz Tobuta. Poezija nije trka na hiljadu metara. Trebali bismo da se staramo da osmotrimo svoj rad iz perspektive vječnosti, koliko je to u našoj moći. Takođe, odlično je to što moj talenat ne ugrožava bilo čiji drugi, i obrnuto. Pod pjesničkim nebom ima mjesta za sve.
o Uređujete i časopis „Bokatin dijak“. Da li književni časopisi imaju budućnost?
– Književni časopisi imaju budućnost. Doduše neizvijesnu, ali imaju je. Argument za to je i sedam godina posvećenih volonterskom uređivanju časopisa „Bokatin dijak“. Vjerujem da taj trud nije bio besmislen.
SrpskaCafe/Goran Dakić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.