Iako sam nedavno pišući o koncertnom albumu Brucea Springsteena, pomislio šta ću ako izda neki novi album, kud sad kad sam ispucao sve komplimente, usud je učinio da se novi album zaista i pojavi.
A to je kao što odavno znamo kulturološki događaj prvog reda, i tu nema, baš kao ni kod Dylana, izgovora tipa “pa sve je već rečeno”, “tek još jedan Bossov album” i sl. Jednostavno ne postoji tek još jedan album najvećeg sina New Jerseya. Ovaj veliki album zove se “Western Stars”.
Dug je put prešao Bruce od prvih dana kada je neviđenom srčanošću stvarao himne kao rođene za stadion, “Born to Run”, “Badlands”, cijeli “Born in the U. S. A. ” pa do ovog dragulja gdje je sve podređeno melanholiji, bilo da je ona bogato orkestrirana ili tiha.
Da je Bruce pjesnik Amerike o tome ne treba ni trošiti riječi, ali kad u uvodnoj pjesmi obznani “I'm hitch hikin’ all day” nije nimalo teško stvoriti pred očima sliku prerije koju presjeca Route 66 ili neki drugi autoput, sa sjenom Rocky Mountains iza. Dakle, direktno ste u “Tragačima”, u nekoj drugoj Americi, onoj koja još uvijek diše paralelno sa onom korporativnom. U jednom od bezbrojnih “Sleepy Joe's Cafe” posijanih uzduž tih puteva.
Bruceovi izleti iz onog standardnog izdanja, onog sa E Street Bandom, uvijek su davali začudne rezultate. Bilo da je u pitanju “Nebraska”, “The Ghost of Tom Joad” ili “Devils & Dust” uvijek su bili neka vrsta bogohulne potvrde da bi ovaj kolosalni talent bio ostvaren sve da iza sebe nema možda i najbolji prateći bend na svijetu. I ako već mora biti poređenja sa ranijim osamljivanjama onda bi to bio “Tunnel of Love” a vjerujem da će jedino “Tucson Train” naći mjesta u set-listama.
Ako ništa drugo a onog zbog toga što čak ni ESB ne bi mogao da rekonstruiše grandiozne aranžmane poput onog u “Chasin’ Wild Horses”. Na momente kao da čujete The Pogues kad razvuku one njihove predivne balade a la “Misty Morning, Albert Bridge” u kojima bi do besvijesti mogli da slušate samo jednu temu.
Ono što je mnogo direktnija poveznica koja će vam se javiti jesu oni neprevaziđeni komadi Jimmyja Webba koji i dan-danas zvuče kao prave pop-simfonije koje su doduše više proslavile onog koji ih je otpevao, Glena Campbella.
Dakle, “Western Stars” su pored ostalog i Gazdino hvatanje ukoštac sa još jednom epizodom u istoriji američke muzike. Iz tog poduhvata je izašao uspješno, ma koliko ovdje, vrijeme će pokazati, nema nekog budućeg standarda poput “Wichita Lineman” ili “By the Time I Get to Phoenix”.
I vjerovatno tu leži razlog zašto će u krajnjoj ocjeni zafaliti ona peta zvijezdica ili bar pola iste. Iako na “Western Stars” ima pregršt sjajnih pjesama da bi ušao u kategoriju remek-dela mora imati bar jednu koja će se izdvojiti. Tačnije, da su unutar nečijeg drugog opusa možda bi i bile dominantne, ali muka je što nas je Boss odavno navikao na posebnost pa očekujemo da svaki put dobijemo čudo.
Uostalom, diverzanti, ili bar oni koji se sjećaju JNA, znaju šta je to sporogoreći fitilj. Imam prilično jak osjećaj da bi se ovaj album mogao pokazati takvom vrstom, slow burner.
Nebojša Ristić / SrpskaCafe.com
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.