Prva epizoda „Černobila“ pojavila se stidljivo, gotovo neprimjetno. Histerija koju je donio kraj velelepne prevare zvane „Game of thrones“ nije omogućio ovoj mini-seriji spektakularnije otvaranje, ali je ravnoteža uspostavljena veoma brzo i to zahvaljujući poštenju, iskrenosti i tačnosti scenariste Craiga Mazina i reditelja Johana Rencka.
„Černobil“ počinje i završava pitanjem koje postavlja Valerij Legasov: What is the cost of lies? U slučaju Černobila odgovor je jednostavan i poražavajući – desetine hiljada umrlih i oboljelih, a gotovo ironično sada zvuče Gorbačovljeve riječi navedene u svojevrsnoj odjavnoj špici serije u kojima stoji da je katastrofa u nukleranoj elektrani „Vladimir I. Lenjin“ možda i pravi uzrok raspada Sovjetskog Saveza.
Katastrofa koja se dešava pri sudaru politike i istine veća je i opasnija od one koja se desila u aprilu 1986. godine. Kada Šerbina kaže da je stav Sovjetskog Saveza da nuklearna katastrofa u Sovjetskom Savezu naprosto nije moguća, onda se bar izdaleka shvataju istinske razmjere černobilske nesreće. Jer pravo pitanje glasi: koliko je ljudi pobila radijacija, a koliko ih je pobila tadašnja vlast? Jasno je sada da vlast ubija i bolje i efektnije od oslobođenog uranijuma.
Sve je u „Černobilu“ na svome mjestu, sve je savršeno napisano, sve je vrhunski postavljeno: i gologuzi rudari koji spasavaju majčicu Rasiju kopajući sopstveni grob, i „potkivanje“ preponskih žlijezdi nesrećnih poluvojnika koji tamane zatrovane kerove, i bunkeri u kojima se održavaju krizni sastanci, i bolničke sobe u kojima leže raspadnuti inženjeri i vatrogasci koji su pokušali da ugase ono što se ne može ugasiti, i partijski sastanci na kojima se olako poništava istina samo zbog njene neugodnosti.
„Černobil“ je serija strave. Ne užasa, ne horora, već upravo – strave, jer govori o proizvodu ljudske greške i državnih laži svjesna da nijedna strana u tom sporu – ni čovjek, ni država – neće priznati svoju krivicu. Istina koja je otkrivena u posljednjoj, petoj epizodi serije ukazuje se kao ništavni zbir Legasovljeve naučne istine u kojoj on postoji kao vrhunski naučnik i Legasovljevih moralnih kriterijuma na osnovu kojih postoji kao čovjek. Čovjek koji je spasio desetine hiljada sovjetskih duša zbog nešto malo istine (koja je pritom izgovorena da bi se spasilo još više života) postaje izdajnik nacije! Legasov je možda mogao da pobijedi radijaciju, ali ne i KGB.
Nevjerovatan je i toliko ljudski preobražaj komunističkog komesara Borisa Šerbine koji nekoliko mjeseci nakon eksplozije četvrtog reaktora shvata da država nije bezgrešna i da je odgovorna za nju koliko i nadmeni Dijatlov, nesigurni Fomin i licemjerni Brjukanov. Na početku druge epizode, kada Legasov iznosi svoje strahove pred nastupajućom katastrofom, Šerbina je komesarski oduševljen jednim Gorbačovljevim pitanjem koje treba da delegitimiše naučnika. Ubrzo shvata da je država znala za propuste na reaktorima, ali tek treba da sazna da ne vlast želi ništa da uradi da bi koliko-toliko pomogla onima koji pokušavaju da zaustave dalje širenje radioaktivnog talasa.
Stravu „Černobila“ pojačava i zvuk dozimetra u tankovima sa vodom; pojačava je i muzika koja kao da je komponovana na osnovu uranijumovih atoma; i dim koji ne prestaje da se diže iz eksplodiranog reaktora je pojačava; i bolesno crvenilo na licima onih koji su bili na mjestu nesreće; i nokti koji se odvajaju od mesa u posljednjoj fazi bolovanja, pred umiranje; i beba koja raste u stomaku neoprezne majke; i grafit koji kroz svega nekoliko minuta otvara rane na rukama zbunjenih vatrogasaca.
Ali, najstravičnije u „Černobilu“ je to što je snimljen tako kao da katastrofa tek treba da se dogodi.
SrpskaCafe.com
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.