Dugo mi je, predugo trebalo da otkrijem Đorđa Nešića, iako je on pjesnik iz “moga sokaka”.
Znali smo u tim danima da je Nešić u selu na glasu kao pjesnik i da ga čeka slava budućeg ljutog klasika, ali ništa više o njemu zapravo nismo mogli da kažemo. Tek dvadesetak godina kasnije došao sam do njegovih prvih pjesama, a u njima i do zavičaja kojeg sam izgubio.
Nešić se osamdesetih godina prošlog vijeka javio knjigama “Crv sumnje u jabuci razdora” i “Surogati” u kojima je parodirao klasične pjesničke oblike, ali je tek nastupajući rat trebao da potvrdi njegov talenat. “Čekajući spasitelja” i “Haronov čamac” zbirke su koje su pisane u ratu “sred vukovarske zime”. Poratnu rezignaciju razočarenog čovjeka Nešić je dao u zbirci “Granica”, a prvi stih “Manjinske serenate” odavno se uzima kao njegovo poetičko načelo: “Bolje je biti u manjini”.
Nešić je autor možda i najneobičnije knjige u srpskoj književnosti, zavičajnog rječnika “Luk i voda” u kojem su skupljene i sabrane riječi Istočne Slavonije, odnosno onog prostora koji pokriva ušće Drave u Dunav. Pavić je često isticao da među najdraže knjige ubraja i Vukov “Rječnik”, a ja sam, naivan kakvog me bog dao na svijet, godinama mislio da je to jalova profesorska priča. Ali, nakon što sam se najeo Nešićevog luka i napio Nešićeve vode moram da rečem da nikad nisam bio manje gladan i manje žedan.
Sve je tu popisano – dunavski kamenjari, osječka kaldrma, vinogradarski znoj, pecaroške muke sa komarcima, predvečernji divan na sokaku, fleke od fiša koje se ne mogu oprati, karakteristike i značaj dječijih slina, farba kojom se presijava kečiga ulovljena na Limanu, miris zrelih dudova… “Luk i voda” su spisak zaboravljenih riječi, slika starog svijeta u kojem su nonijusi kaskali prašnjavim putevima, a umorni radnici u kupaćim gaćaama jeli prženog soma u bašti seoskog restorana.
Riječi koje su sabrane u “Luku i vodi” nisu popisane klasičnim leksikografskim manirom koji teži da svakoj riječi utvrdi porijeklo. Nešić riječi popisuje, objašnjava njihovo značenje, a nemali je broj onih koje evociraju davne uspomene koje potom postaju duhovite ili gorke priče. U njegovom zapisu o Osijeku prepoznaće se svi koji su u ratnom vihoru izgubili “rodni kraj sveta”, kao što će se svim poštenim čitaocima grlo osušiti već na prvoj rečenici opisa seoskog bircuza, kafane, birtije.
U poneka jutra dočeka me mejl u kojem Nešić precizno objašnjava kako se pravi fiš i kako se najbolje špricera i to još i mogu da svarim. Ali kada uz recepte “zakači” i poneku fotografiju na kojoj se vide rezultati njegovog pecaroškog pohoda na Staru Dravu i okolne bare, počesto me stomak sreže po sredini, jer znam da je to ono jedno što mi najviše nedostaje kada mislim o tim atarima. Onda se dohvatim “Luka i vode” da bar tu pronađem ponešto od izgubljenog, a pronađem, između ostalog, i ovo:
BODORKA – Ribica nalik crvenperki, crnka crvenih grudi. Ulična frajla koja ni noću ni zimi ne ide kući. Iako se hrani zdravom biljnom hranom i bavi se plivanjem, ima problema sa održavanjem vitke linije. Nije lijepa kao crvenperka, ali som, smuđ, bandar i štuka drže se one da izbirač nađe otirač.
CRVENPERKA – Lolita među ribama. Jarko našminkana crvenim krejonomi obuvena u piroš čizme, stalna je meta prgavih bandara, aristokratskih smuđeva, alavih somova i razbojničkih štuka(ca). U život izlazi grupno, ali erotika i seksipil, koji isijavaju njena srebrnasta haljina i jarka toaleta, čine da ge grabljivci neprestano odvajaju. Sama se pali na crviće, hlebne ruže i sitne gliste, zadovoljavajući se oralno u strasnom grču.
DEVERIKA – Deverika najviše liči na dobru domaćicu, sklonu debljanju, koja se grupno uputila na put oko svijeta. Konzervativna priroda nameće joj boravak na dnu životne sredine. Stradava od glasina, po sistemu radio-mileve (Stiglo brašno!) kad se namamljene hranom, u kolektivnom transu, na udicu nabadaju na desetine ovih skromnih i povučenih domaćica. Jedino što odudara od patrijarhalne slike deverika, pored pritajene strasti, je pomalo uvrnut ukus kad su muškarci u pitanju. Deverike polude za mužjacima kojima u doba mrijesta izraste krastavi opis. Ali, riblje oko vidi drugačije od ljudskog, što, sigurno, utiče i na riblju estetiku.
KESEGA – Rigorozna dijeta čini joj tijelo tankim i providnim. Skrozi se kao da je u pitanju rendgenski snimak, a ne živo biće. Stoga je neki zovu najlonkom, a drugi, zbog tankog sjajnog tijela, pleharom. Halapljivost kojom hvata mamac u neskladu je s njenim gabaritima.
Tu je, zaista, sve što mi je potrebno. Ne moram da odlazim da bih bio kući.
Goran Dakić / Srpska Cafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.