Među prvim knjigama koje sam kupio od novinarskih honorara bilo je i „Ime ruže“. Ne mogu danas da nađem taj primjerak u bibliotečkom haosu koji sam stvorio samome sebi čestim seobama, ali pamtim tek toliko da je na koricama knjige bilo istaknuto nekoliko kratkih „recenzentskih“ zapisa, među njima i jedan u kojem stoji da je čitaocu „srce poskočilo na klasičan, staromodan način“ u trenutku kada su Adso i fra Vilijem konačno „provalili“ u finis Africae.
Piše: Goran Dakić
Na „klasičan, staromodan“ način je i meni poskočilo srce kada mi je „pao šaka“ roman Stefana Janjića „Ništa se nije desilo“. Do ruku mi je došao onako kako izvrsne, a manje promovisane knjige ljudima uglavnom i dolaze – preporukom prijatelja. Izdavač koji mi je tutnuo u ruke Janjićev roman je ujedno i čitalac kojem vjerujem i koji umije da razdvoji umjetničko žito od diletantskog kukolja; stoga sam i pristao na pogodbu: Selenića na stranu, Janjića pred sebe!
I šta da vam velim? Prva knjiga onako kako bi prva knjiga i trebala da se svijetu objavi – pametna, iskrena, duhovita, tragična, tačna. Prva knjiga koja nam ponešto izdaleka pripovijeda o srpskoj književnosti danas, a to je da se ona, srpska književnost danas, uglavnom piše na marginama i daleko od centara literarnih moći.
Stipendista magazina NIN – koji je sopstvenu važnost u oblikovanju srpskog romanesknog stvaralaštva sabio na dno dna našeg jedva literarnog života – Janjić je jedan od rijetkih koji je tu obavezu prihvatio ozbiljno i profesionalno. Roman je objavljen u ediciji „Prva knjiga“ Matice Srpske i to bi, valjda, trebalo da bude dovoljno. Odavno, nažalost, nije, ali izuzeci su tu, kao i uvijek, da potvrde pravilo.
U iznajmljenom stanu student medicine pronalazi spise i novinski materijal prethodnog stanara, novinara Nikole Nenadovića. Ubrzo otkriva da je Nenadović falsifikovao tekstove u ratnoj rubrici „Crni odjeci“ koju je uređivao u sklopu fiktivnih „Beogradskih novina“. Imena bošnjačkih žrtava pretvarao je u srpska i u toj malenoj, protetičkoj intervenciji ogledala se cjelokupna Nenadovićeva životna laž. Edin je postajao Milan, Azra je postajala Milica, svaki čovjek je ionako moguća žrtva, baš kao što je svaki čovjek, sjetimo li se znamenitog Rusa, mogući ubica. Nenadić laži nije pravdao; student medicine Vidak o tome ništa nije ni govorio i tek tako – novinarske laži su tu, činjenica za sebe i po sebi, individualni fakat koji postaje metafora za kolektivnu obmanu.
Ti sitni novinarski kvarovi savršeno korespondiraju sa trenutkom u kojem je u manjoj ili u većoj mjeri sve podređeno tabloidnoj agresiji, tom besmislenom raspucavanju praznine u kojoj ne postoji ništa osim skandala i prostačke potrebe da se učini ama baš sve za rejting i čitanost. Nenadovićevi falsifikati aktiviraju i Vidakove male laži iz djetinjstva koje su nastajale u očaju i strahu pred pismenim zadacima „Kako sam proveo letnji raspust“. Vidakove laži su benigne, djetinje, nevine i naivne; Nenadovićeve su beskrupulozne, teške i uvredljive.
Roman Stefana Janjića „Ništa se nije desilo“ tako postaje knjiga o obmanama, individualnim i kolektivnim.
Rijetki su romani u novijoj srpskoj književnosti koji su u ovolikoj mjeri promišljeni i odgovorni. Stefan Janjić ide u onaj red pisaca koji bdije nad svakom rečenicom, koji se vraća napisanom, koji traži ispravan ton i odgovarajući metar. Vidak i Nenadović, naravno, pričaju drugačijim jezicima i te različite narative Janjić maestralno oblikuje. Rijetke su knjige koje su o ratu u Bosni i Hercegovini napisane pošteno. Još su rjeđe one koje su napisane iskreno i bez naknadne pameti. Roman Stefana Janjića je od takvih podviga.
SrpskaCafe.com
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.