Budući da već dugo unutar redakcije vašeg omiljenog, dakle ovog, portala tinja sukob na liniji dolepotpisani i odlično naslušana omladina (sa pokojom prazninom u toj naslušanosti), album Duffa McKagana, “Tenderness” je došao kao dar sa neba.
Zato jer je u pitanju country album, ili preciznije ono što se nekad zvalo country-rock a danas samo jednom riječju – Americana. Ako se zna, a dobro se zna da je čovjek bio basista odavno kultnih Guns N’ Roses, onda to u očima, i ušima, pravovjernih poklonika heavy-metala predstavlja prvorazrednu izdaju.
Mogao bih da sad trijumfalno seirim kako se eto i jedan od ljudi iz samog vrha žanra dozvao pameti i spoznao prave stvari, ali neću, još uvijek živim u dobroj nadi da će se otkrovenje samo desiti (Neće, prim. ur).
Iako je Duff već pokazao neka zastranjenja kroz učešće u projektu Neurotic Outsiders gdje bogohulna nije bila praktično punk svirka već ujedinjenje sa John Taylorom iz Duran Duran, ipak je ova nježna ploča, a tako se uostalom i zove, veliko iznenađenje. U najkraćem Duff je shvatio, kao muzičar sa istinskim nervom, da nema i ne smije biti nikakvih žanrovskih prepreka ako želiš da preneseš pravu emociju. Uostalom, kao što je to davno shvatio jedan Keith Richards koga je privukao amalgam Grama Parsonsa, a to je onda dalo “Wild Horses”. Ovaj bi se Stones klasik mogao smatrati kamenom temeljcem cijele Americane makar je ona znatno širi pojam. To što je jedan, bar na prvi pogled, okorjeli metalac u sebi tolike godine krio svoju istinsku prirodu, to je lako moguće objasniti uvijek dominantnim komercijalnim imperativom.
Baš kao što danas u redovima narodnjaka sviraju neki vrhunski rokenroleri jer zna se od čega se živi. Za koji dan u Kninu na proslavi nečega što vjerovatno niko razuman ne bi slavio, jer tu pogiboše neki silni ljudi, nastupiće u društvu provjerenih “hrvatina” (namjerno malim slovom), Grdovića i Pejakovića i Jasmin Stavros, koji je, gle čuda, Srbin. Dakle, nema tu posebnih novosti kad treba uzeti kintu.
Ima ona anegdota sa početka karijere Ramba Amadeusa kad se spremao za neki TV nastup pa rekao u garderobi svom kolegi dok su oblačili neke skafandere: “Ala smo ih zajebali!”, da im je prišao isti taj Stavros, pjevač onih najdovratnijih balada i rekao: “Niste jedini, i ja sam džez-muzičar”.
Ovo je inače treći solo-album Duffa McKagana koji pokazuje svu njegovu muzičarsku i životnu zrelost. Čovjek čiji pankreas umalo nije kolabirao i doveo do sigurne smrti da je nastavio intoksikacijom koju je dotad upražnjavao nemilice, sada uspješno miri svoj i dalje prisutan kritički, punk stav i senzibilitet kojim pjeva neke sjajne balade. Pjeva ih glasom koji nekad strašno povuče na Davida Bowieja čime postiže odmak od nekad, nažalost previše šablonizirane Americane i donosi preko potrebno osvježenje unutar žanra.
Veliku pomoć u ovoj šetnji kroz različite žanrove, ali primarno country, imao je u Shooteru Jenningsu koji se i sam dovoljno dokazao kao autor. Čak i da mu ćaća nije bio niko drugi do veliki Waylon, a to je najveća moguća garancija da u krvi nosite pravi gen za country, on je već dokazan kao samostalan autor koji je ovdje bio savršena desna ruka za početnika i vodič kroz manje poznatu teritoriju.
Na kraju, da zaboravimo ona sitna zezanja sa početka ovog teksta, “Tenderness” je naprosto odličan album, makar možda samo izlet njegovog autora u neke druge vode. Kamo lijepe sreće kad bi svi izletnici imali toliko umjetničke slobode da nesputano istražuju onuda gdje niko ne očekuje.
Nebojša Ristić/Srpska Cafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.