Svi bajkeri koji drže do sebe imaju na prsluku pločicu sa imenom ili nadimkom. Tako i Nenad Tomić.
Na njegovoj ćiriličnim slovima piše “Neno”, ali mnogi to čitaju u latiničnoj varijanti, pa je Tomić u Banjaluci poznat i kao “Heho”.
– Jeste, ali ja kažem da mene zovu Heho samo oni koji su nepismeni i koji ne vide da je to napisano na ćirilici. Ja ih opsujem nepismene i oni shvate grešku. Mnogi znaju da slijedi psovka nakon što me tako oslove, pa onda to namjerno rade – priča Tomić za Srpska Cafe.
Vozim se za svoj groš
Na točkovima je od 1985. godine. Ne pripada nijednoj organizaciji, nijednom klubu. Kaže da sebe nije pronašao u tim udruživanjima i da voli da bude klub sam za sebe.
– Vozim se za svoj groš. Ne pripadam nikome, a svi su moji. Od Slovenije do Makedonije. Obišao sam cijelu bivšu Jugoslaviju na motoru, a najviše uživam u dugim rutama, mada ponekad sjednem na motor i odem u Prijedor na kafu – priča Neno.
Njegova ljubav prema motorima datira iz vremena dok je “bio ovolicki”. Dječaci, kaže Neno, vole bicikle i motore kada su mali, pa se tako desilo i njemu. On sa druge, bajkerske strane, ne pati od savremenih mašina i ponosni je vlasnik oldtajmera.
– Imam BMW R 25/2 motor iz 1951. godine. Imam i “kadetta A coupe” iz 1964. godine. Takvih je samo 700 komada u svijetu. Veoma je cijenjen. Uvijek nedostaje malo para da ga skroz popravim, jer je to veoma skupo zadovoljstvo – naglasio je Neno.
Njegova radna mašina, koju od milja zove FAP, proizvedena je 1978. godine i u voznom je stanju. Motor iz 1951. godine je vraćen na “fabričko stanje” i vozi ga samo na oldtajmer skupovima.
– Na njemu je tablica iz 1951. godine. Policija zna da nije registrovan, ali me ne zaustavlja. Svi znaju da to nije vozni motor i da se ja njime samo malo hvalim i ponosim. Volim sve stare automobile i motore, jer imaju dušu – istakao je Tomić.
Neno i popravlja motore. Ima malu radionicu u kojoj ne može da radi “generalke” i skuplje i veće “zahvate” na motorima, ali i ono što uradi je dovoljno posla.
– Popravljam kočnice i pakne, ali najviše radim kožu i rostfraj za motore – auspuhe, gepeke, nosače bisaga, bisage, prsluke. Uz to i čistim rezervoare koji su zarđali. Ne mijenjem ležajeve i karike, jer nemam uslove za to – dodao je Neno.
Na njegovom bajkerskom prsluku nalaze se desetine bedževa. Neno kaže da nijedan nije kupljen i da svaki ima istoriju. Među najstarijima je bedž sa prve motorijade koju je posjetio. Bilo je to 1994. godine, a motorijada je održana kod Hajdučke česme u Beogradu.
Grdno nastradao u Bočcu
Bajkeri kažu da se njihov svijet dijeli na one koji su pali sa motora i na one koji će pasti sa motora. Neno Tomić nije pao, ali je grdno nastradao prije nekoliko godina u Bočcu kada se vraćao u Banjaluku.
– Stao sam na jednom proširenju da zapalim cigaru. Tu je već bilo nekoliko nesreća i to proširenje je zapravo nastalo čestim izletanjem auta. Bila je kišica. Popušio sam cigaru, popeo se na motor i uhvatio volan. U tom trenutku je iz krivine izletjelo auto koje je proklizalo. Okrenulo se na cesti i odnijelo me stražnjim dijelom – prisjetio se Neno.
Obje noge su bile polomljene. Zglob na desnoj nozi je bio zdrobljen. Polomljena rebra se, kako kaže Neno, ni ne računaju.
– Četiri mjeseca sam bio u gipsu. Rehabilitacija je trajala još godinu i po. Išao sam u “Zotović””, u Igalo, na razne masaže. Sada je sve dobro. Nije kao prije, ali mogu da vozim i da se družim – završio je priču Nenad Tomić.
Goran Dakić / Srpska Cafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.