Kada se ova lektira privede kraju i kada preporučim posljednju knjigu, znaću sigurno ono što sada slutim (a slutiti još jedino znam) – za trećinu knjiga ne bih ni sam čuo ili bih čuo isuviše kasno da godinama nisam svraćao za jedan astal u Hotelu „Bosna“, odnosno pod jedan kesten u današnjem „Getsbiju“.
Da nije bilo Bore Kapetanovića pitanje je da li bih i kada čuo za Čingiza Ajtmatova, Virgila Georgiua, Huana Ramona Himenesa, Branka Letića. Da nije bilo Borinih preporuka pitanje je da li bih i kada pročitao „Sivca“, „Džamilju“, „Šljivu sa nož-sjenkom“ ili „Tuđu ženu“. Da nije bilo njegovih spiskova rasutih po raspadnutim notesima pitanje je da li bih i kada kupio Lubardu, Danojlića, Gutalja.
Prevrnuo sam sve Borine knjige više puta preko ruku. Za pojedine sam pisao recenzije, o većini sam pisao kratke kritike u dnevnim novinama. Nekoliko puta sam i sam govorio na njegovim večerima poezije na kojima je, iznova i iznova, dokazivao svoj vanredni talenat za razgovor sa publikom. Njegova poezija se uistinu kazuje i ne znam nikoga, osim Bećkovića, ko to radi sa toliko lakoće i šarma kao Kapetanović Boro iz Mađira.
Prije nekoliko godina počeo je veliki posao, a potom odmah i stao. U planu su bila izabrana djela Bore Kapetanovića u deset knjiga, a objavljena je samo jedna i to druga iz zamišljene edicije – „Priče sa spore reke“. Prvo izdanje „Priča“ objavio je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva i budući da se radilo o zaista najboljem i najlucidnijem Kapetanovićevom tekstu, vjerovalo se da će štampanje upravo ove knjige obezbijediti neki dinar za štampanje i ostalih tomova. Ali, nije se dalo.
„Priče sa spore reke“ ostaju najbolja Kapetanovićeva knjiga u kojoj se nalazi sve ono pjesničko što je rasuto u njegovim rukopisima, od „Dripačkog nokturna“ do „Jeseni divljeg konja“. To je hronika naše palanke u kojoj je čamotinja jedino dešavanje. Besposleno ispijanje piva u lokalnoj birtiji, sitne švaleracije i krupni strahovi pred koracima muža koji se ranije vratio s posla, zapečeni dani pored rijeke koja „sporo teče“ – u tom koordinatnom sistemu ne dešava se ništa, a upravo tu pjesnik prepoznaje poeziju naših „jedva života“.
Izraubovani dijalozi dokonih baba, radnika koji se vraćaju sa pilane, mladih dokoličara koji love komad mesa – na tim sudbinama su sazdane „Priče sa spore reke“ koja kratkom, efektnom, duhovitom rečenicom opisuju onu našu strahotnu palanku iz koje se, kako je pjesnik na drugom mjestu napisao, prije rata moglo doći jedino ako ispadneš iz voza.
Obol toj čamotinji daju i najnevjerovatnija imena i nadimci Kapetanovićevih antijunaka – Slacko Stoka, Spaso Sunđer, Mlađo Kvočka, Zorko Lenon, Labud Nakaza, Leko Siroče, Maksim Mazga, Savo Metilj…
Goran Dakić / SrpskaCafe.com
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.