Sve je tu – mali i veliki šatori, preglasne i podnošljivo glasne ojkačke grupe, pjevaljke i plesačice, prodavci suvenira i jabukovog sirća, „karike na marike“, dva ringišpila – jedan za djecu, a drugi za odvažnije i trista znanih i neznanih čuda.
Pervan Donji je poznat po liječenju vazduhom iz košnica, slami koja je najcjenjenija uoči Božića i vašaru koji se na Ognjenu Mariju održava oko seoske crkve. Tada se, kao i na svakom seoskom vašaru, dešavaju čuda.
Peku se janjci, peku se prasci, neko zavrti i pile, toči se pivo, toči se rakija, a za one sa osjetljivijim stomakom tu je „multi sola“. Svaki šator ima svoju zvijezdu – pod jednim je to Neđo Bobar, pod drugim su „Sinovi Manjače“.
„Milicijo, carinici, čujte noći ove – diž’te rampu, zavičaj me zove!“ Tako pjeva Neđo. „Sinovi Manjače“ malo drugačije u pokušaju da utvrde razlike između sela i grada: „Jedan ima cipele, drugi bosih nogu. Njih dvojica istomisliti ne mogu“…
– Tako je svake godine. Svako ima svoj šator. Dođe, sjedne i ne mijenja. Ima onih koji dođu odmah zorom i odu nakon par sati, a ima, bogami, i onih koji dočekaju drugi dan, p'jani kao zvijezde – priča Dragan Miladinović.
Belaja, kaže on, po danu nema. Među narodom su i popovi i popadije, a dođu i viđeniji gosti. „Velevlažna gospoda“, rekao bi Kočić. Tek kad oni odu nastaje pravo veselje koje se „pod mus“ završi ponekim izbijenim zubom i razbijenom arkadom.
– A šta ćeš, ima svakakvog svijeta, naopakog. Voli da se popije nego da mu daš sve ovo zemlje odavde dolje do ceste. Samo gledaju za koga će zapeti i koga će natakariti da li na šaku da li na neku vrljiku – kaže Dragan Miladinović.
Predveče stižu i prve plesačice koje vrte stomacima u improvizovanim šankovima. Publika gleda i ne diše. Pusti ringišpil, pusti harmoniku, mala iz Majdana šest jezika govori, a sedmi zamuckuje!
Nervozne kuvarice i konobarice „peku“ kafu za one koji su već u četiri popodne mamurni. Uskoro stiže i nova tura vrelog, jagnjećeg pečenja. Uz to ide i kupus-salata koja se u zamrzivaču hladi u velikim, plastičnim kesama.
– Možemo mi sve stići, ali kod nas ti nema fiskalnih računa. Sve ide na papir i olovku, pa kome to valja, taj i nama valja. Ode piva, ne možeš ga ni nanijeti, ni ohladiti. A odu bogami i sokovi, djeca sve popiše – priča Grozda Blažić koja tokom cijele godine posluje po krajiškim zborovima.
Za stolovima se bistri o svemu i svačemu. Pretresaju se komšije i sitna politika. Na zborovima velikih tema nema, a začudo i one male su – velike.
– On je nakon 15 godina došao u Majdan. Sahranio i mater i ćaću. Dijete bez ičega. Imao jednog brata. I snašao se, otišao u Njemačku. I dao meni sve ono da odnesem u gruntovno. Kaže da se to oko međa konačno. Znam ja sve. Ko je gdje. Kaže da ne kupi poene, ali ni ono, ni ovo. Ozbiljan čovjek – priča neznaana starina.
Dan na vašarima brzo prolazi. Uskoro će i večernja služba i važni gosti.
Valja se na vrijeme ukloniti pred tim.
Goran Dakić / SrpskaCafe.com
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.