Srpski jezik govorim dovoljno dobro da stvaram probleme, ali nedovoljno da bih ih rješavao, kaže Kristijan Kaš, bivši KFOR i NATO oficir te svjedok terorističkog napada na Srbe, 2001. godine. Na Kosovo je došao sa uvjerenjem da pomaže albanskom narodu i kažnjava zločince. Danas osjeća odgovornost zbog bombardovanja i zato što KFOR nije zaštitio manjine na KiM.
U KFOR-u nije bio običan vojnik, već oficir zadužen za odnose s javnošću. Svjedok je terorističkog napada na autobus “Niš ekspresa” kada je poginulo 12 Srba. Iako nije završavao vojne škole, zahvaljujući visokom obrazovanju, u misiji KFOR-a je dobio čin majora. Danas, gotovo 20 godina nakon što je njegova vojnička misija na KiM završena, Kristijan kaže da se u Norveškoj osjeća kao “riba na suvom”, a da je u Srbiji kod kuće. Na Kosmet je došao 18. decembra 2000. godine i tamo je proveo sedam mjeseci. Od tada živi na relaciji Srbija–Norveška. Upravo je poslao zvaničnu molbu patrijarhu Irineju da, kao hrišćanin luteranske ispovijesti, bude primljen pod okrilje SPC.
Kako je sve počelo?
– Bio sam oduševljen kada je počelo bombardovanje. Radio sam kao novinar Asošijeted presa. Cijelu noć sam proveo u redakciji šaljući u London reakcije norveških zvaničnika – priča Kaš.
Vjerovao je da radi nešto ispravno, da je riječ o humanitarnoj intervenciji, da KFOR pomaže albanskom narodu i kažnjava zločince. Međutim, 16. februara 2001. godine sve se promijenilo. Bio je svjedok kada su Albanci na digli u vazduh autobus “Niš ekspresa”.
U napadu je poginulo 12, a povrijeđeno 43 Srba. Najmlađa žrtva bio je dvogodišnji Danilo Cokić. Oni su iz centralne Srbije, gdje su kao raseljena lica sa Kosova i Metohije bili smješteni, putovali na zadušnice u Gračanicu.
– Došao sam na mjesto napada nakon sat i po, a ni danas ne mogu da zaboravim miris spaljenih tijela, gume i plastike. Taj napad je bio naša odgovornost. Nismo uspjeli da odbranimo Srbe i ostale manjine na KiM. Tražim oproštaj za to svaki dan – kaže Kaš.
Zločin je do danas ostao nerasvijetljen. Tokom godina istragu su, umjesto rezultata, obilježile snažne afere. Uz pokušaje zataškavanja, jedna od afera je bila i bijeg iz američke baze “Bondstil” 2001. godine jednog od četvorice uhapšenih, osumnjičenih za ovaj napad, Fljorima Ejupija, a potom i sudsko oslobađanje ostale trojice uhapšenih, tadašnjeg pukovnika KZK-a, Celja Gašija, oficira Avdi Behljuljija i Jusuf Veliua.
– Glavni istražilac Džo Mekalister je bio mnogo bijesan na KFOR jer je asfaltirana rupa na putu koja je nastala usljed eksplozije. Izgovor je bio da mora da bude normalizovan saobraćaj. Mekalister je htio da uhapsi Ejupija jer je imao neoborive dokaze protiv njega. Ejupi je bio zatvoren u “Bondstilu” iz kojeg je pušten jer je bilo nemoguće pobjeći iz baze da vas ne primijete – priča Kaš.
Krivica kao olovo
Kako kaže, svjestan je danas da, kao običan službenik, nije mogao ništa da spriječi ali ni da odlučuje potezima KFOR-a. Bez obzira na to i dalje, kaže, osjeća krivicu i odgovornost zbog toga što KFOR nije zaštitio manjine na KiM, ali i zbog NATO bombardovanja.
– Napravili smo problem izbjeglištva i onda se ovako ponašamo prema izbjeglicama. Nadam se da zbog toga mogu da tužim tadašnjeg predsjednika vlade, Bondevika, koji sebe naziva vjernikom, a zapravo je ratnohuškač. Pod velom humanitarne intervencije sproveo je agresiju na Srbiju. Vjerujem da je moguće tužiti sve zemlje koje su učestvovale u NATO agresiji – smatra bivši oficir KFOR-a i NATO-a.
Uvjeren je da je misija, po dolasku na Kosmet, trebalo da uvede policijski čas, vojni zakon. Umjesto toga hteli su da budu heroji, oslobodioci. Dozvolili su da teroristička tzv. OVK postane kosovska policija. To su, dodaje, najveće greške međunarodne misije.
Kada je otišao iz misije nastavio je da se bavim novinarstvom i da živi u dvije zemlje. Prošlost se vratila 2011. godine kada je pravio reportažu o sestrama Maslovarić, Srpkinjama s Kosmeta, koje nisu dobile azil u Norveškoj i tada su živjele u izbjegličkom kampu u Resniku.
– Nakon razgovora sam došao u stan na Novom Beogradu i počeo da plačem, plakao sam dva dana. Osjećao sam ličnu krivicu i odgovornost. Bio je to veoma težak trenutak – priznaje Kaš.
Vjerovali smo da su Srbi zločinci
Samo mali broj vojnika i oficira koje zna podržavaju Albance, najviše desetak, tvrdi Kaš. Svi su na strani Srba. Njegov prijatelj bio je vojnik KFOR-a tokom pogroma 2004. godine, kada su norveške trupe bile kod Lebana.
– Šveđani su branili Čaglavicu, ali su bili u haosu i nije bilo šanse da odbrane tu srpsku enklavu. Zvali su Norvežane u pomoć. Hiljade Albanaca je blokiralo glavni put pa su norveški vojnici išli preko Obilića. Međutim, i tamo je oko 500 Albanaca stajalo na putu. Moj prijatelj je bacio dimnu bombu i potom naredio da kolona vozila prođe kroz albanski živi zid da bi stigli do Čaglavice. Dva dana su se borili i spriječili da oko 10 000 Albanaca uđu u enklavu. Mnogo mi je drago što su moji zemljaci odbranili te Srbe. Njemačke trupe, recimo, tada nisu ništa uradile, kao ni ja dok sam bio u misiji – dodaje.
Kada je otišao iz misije nastavio je da se bavi novinarstvom i da živi u dvije zemlje. Prošlost se vratila 2011. godine kada je pravio reportažu o sestrama Maslovarić, Srpkinjama s Kosmeta, koje nisu dobile azil u Norveškoj i tada su živjele u izbjegličkom kampu u Resniku.
– Nakon razgovora sam došao u stan na Novom Beogradu i počeo da plačem, plakao sam dva dana. Osjećao sam ličnu krivicu i odgovornost. Bio je to veoma težak trenutak – priznaje Kaš.
Kaže da je danas drugi čovjek i da će svaki dan nastaviti da moli Srbiju za oproštaj, a tako se i zove jedan od njegovih portala na kojem objavljuje tekstove. Ne odustaje, kaže, od borbe za srpske interese.
– Jedan od mojih prijatelja je, u šali, rekao da bi bilo dobro kada bih mogao da budem sljedeći ambasador Srbije u Norveškoj. Poslije mi je priznao da to nije bila u potpunosti šala. Tako bi Srbija imala čovjeka koji već poznaje mnoge političare u Norveškoj i koji može da pije kafu s članovima parlamenta. Zapravo, moj cilj je da se borim da Norveška povuče priznanje takozvanog Kosova. Već sam s mnogima razgovarao o tome, a kao član partije Demokratija, prije dvije godine, sam pokušao da uđem u parlament. Da se to desilo predložio bih vladi da povuče priznanje – kaže on.
(Ne)priznavanje Kosova
Smatra da je povlačenje priznanja tzv. Kosova veoma teško pogotovo kada je Norveška u pitanju jer je ona jedna od najlojalnijih članica NATO-a, ali došlo je vrijeme da se nadamo da će jedna evropska zemlja povući priznanje. Možda bi to bila Francuska, ukoliko Marin le Pen dođe na vlast ili možda Italija.
– Ministar Ivica Dačić je već uradio mnogo na povlačenju priznanja, to nam daje nadu. Izazvao sam na debatu Jensa Stoltenberga, ali još nismo imali priliku da ukrstimo argumente. Prije nekoliko godina sam iskreno razgovarao s njegovim ocem Tornvaldom, koji je umro prošle godine. Rekao mi je da je bio veoma tužan tokom NATO agresije na Srbiju i da sporazum u Rambujeu nijedna država ne bi prihvatila, jer je to bio ultimatum kojim je NATO tražio slobodan pristup kopnu, moru i vazduhu, kao i oslobođenje od krivične odgovornosti. Zahtijevano je i da u roku od tri godine bude održan referendum na KiM – dodaje.
Kao jedno od mogućih rješenja situacije na Kosmetu je, po njemu, konfederacija, da se dopusti Prištini da ima svoj parlament, ali da se vodi jedinstvena spoljna politika. Kada su takve stvari u pitanju, uvijek se tu pojavi i NATO koji je u neraskidivoj vezi sa skoro svakim vidom konflikta na KiM, a Srbija im djeluje kao jako pimamljiv “zalogaj”.
Norveška ambasada u Srbiji radi sve što je u njenoj moći, pravi ogroman pritisak, da Srbija pristupi NATO-u. Kad je riječ o EU, lijepo je, smatra Kaš da nema carine i da imamo slobodnu trgovinu, ali kada je u pitanju politika, EU nije dobra.
– To je globalistički projekat, a ne demokratija. Nameću se odluke zemljama članicama jer evropska tela odlučuju u vezi s unutrašnjom politikom jedne zemlje. Norveška vlada je globalistička, kao EU i NATO – naglašava on.
Politika
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.