Omiljeni odlasci u bioskop, oni koje pamtim i kojih se rado sjećam, uglavnom su vezani za jedno ime – Kventin Tarantino (Quentin Tarantino).
Bilo da je riječ o “Petparačkim pričama” (Pulp Fiction), mom prvom samostalnom odlasku u biskop te davne 1995. godine kada sam, kao i svi, poludila, kako za filmom tako i za njegovom muzikom, ili o “Od sumraka do svitanja” (From Dusk Till Dawn, Tarantino potpisuje scenario) koji sam gledala iz prvog reda sada nepostojećeg bioskopa Kozara, bez ikakvog predznanja, ili o “Ubiti Bila” (Kill Bill) i scene sa fontanom koja me tako zasmijala da je nagnala čitav bioskop da se smije zajedno sa mnom. U glas. Bilo je to tako davno, krajem prošlog vijeka, kada su filmovi Kventina Tarantina imali toliko toga za ponuditi novom svijetu koji je tek trebalo da zakuca na naša vrata, kada je Tarantino bio britak, a ja bila dijete. Ni jedno ni drugo više nije slučaj.
Nažalost. Nažalost je ključna riječ kojom bih okarakterisala i njegov posljednji film, “Bilo jednom u Holivudu” (Once upon a time in Hollywood), čiji je drugi čin skliznuo na poznati teren haotičnosti baš onda kada je trebalo da se uradi suprotno. Zarada filma, ne zarad reditelja ili publike.
“Bilo jednom u Holivudu” je vrhunac Tarantinove ljubavi prema filmu i vrhunac postmodernizma kao takvog, jer ovaj film nije toliko film, koliko je ljubavno pismo Holivudu 1960-tih, koliko je citat, koliko je Tarantino o Tarantinu. Naravno, u pitanju je stil, jer svaki Tarantinov film je takav. Doduše, neki manje, neki više. Ovaj ulazi u kategoriju potonjeg i premisa mu je jednostavna. I dobra. Odlična. I ona glasi: Zvijezda na zalasku (Leonardo di Caprio), zajedno sa svojim kaskaderom (Brad Pitt), ali i najboljim prijateljem, pokušava da postigne slavu i uspjeh u filmskoj industriji tokom posljednjih godina zlatnog doba Holivuda. Ova premisa je dobra i dijelom jer je ironična, jer je samokritična, posebno jer znamo da novo zlatno doba filma i televizije, sjajnije nego ikada, tek treba nastupiti. I jer znamo da će za film barem malim dijelom biti zaslužan Tarantino, ali onaj sa ulice, onaj koji se služi britkim jezikom dok naglas govori stvari koje su važne. A šta je drugo umjetnost nego imati šta da kažeš u trenutku kada su riječi koje kroz svoju umjetnosti izgovaraš važnije od, na primjer, prostora za stvaranje ili već izgrađene publike. Sa druge strane, njegova namjera je jasna, kao što je bila jasna Injarituova namjera tokom važnog govora u Sarajevu prije nekoliko dana – film je na umoru, Holivud treba da plati.
Ta nevinost Holivuda koji je 1960-tih bio otjelotvorenje dobrog filma i filma kao umjetnosti, autorskog filma, kako su ga prozvali francuski omladinci okupljeni oko Bazina baš tih 1960-tih godina, ovdje je utkana u lik Šeron Tejt (Margo Robbie), što je možda jedino predznanje koje ste sa sobom trebali ponijeti u bioskop. Naime, Šeron Tejt (Sharon Tate) je bila mlada glumica i model koja je tokom 1960-tih počela da gradi svoju karijeru, prvo kroz televizijske serije, a zatim i kroz film. Nakon brojnih pozitivnih kritika za svoju igru, Šeron je okarakterisana kao nova, mlada nada Holivuda. Međutim, njena slava nije došla sa njenim talentom ili zbog njega, nego radije zbog braka sa Romanom Polanskim (Roman Polanski) i smrti od strane sljedbenika Čarlsa Mensona (Charles Manson), njegove Porodice, jednog od najozloglašenijih kultova, kako u Sjedinjenim Američkim Državama tako i šire. Smrt Šeron Tejt je bila šok za Holivud, ne samo zato što je ubijena mlada glumica i talenat, ili zato što je ubijena supruga Romana Polanskog, reditelja “Rozmarine bebe” (Rosmary’s baby), nego zato jer je u trenutku smrti Šeron bila u devetom mjesecu trudnoće, samo nekoliko dana pred porod. Sa njom, onako kako to Tarantino vidi, a ne samo Tarantino, nestala je nevinost koju je Holivud do tada poznavao. Na svjetlo dana je izbilo ko je zapravo Čarls Menson i šta se sve na njegovom ranču dešavalo, kao i ko je Roman Polanski. Svijet je počeo da se mijenja, da postaje za nijansu ozbiljniji i strašniji.
I dok je takav stav legitiman, jer prelomna tačka se zaista nalazi tu, baš tu u tom događaju koji je šokirao svijet, ono što je problem je činjenica da je ta nevinost Holivuda o kojoj Tarantino ovim filmom govori, koji mu je tema i zbog čega ga je na kraju krajeva i snimio, satkana u likovima Rika Daltona (di Caprio) i Klifa Buta (Pit) i njihovom odnosu. Uvođenje Šeron Tejt kao trećeg glavnog lika nije bilo potrebno niti poželjno, jer je unijelo nemir u priču koja tokom drugog čina gubi svoju strukturu. Efektnije bi bilo zadržati se samo na drugom planu, onom koji nam do znanja daje koja je godina, te da Šeron Tejt živi u prvoj kući do Rikove. Kontekst se ne bi izgubio, a priča bi dobila fokus. Ovako, u želji da nam se servira što više referenci, da se posjete sva mjesta koja su Tarantinu draga (a ima ih mnogo), bez obzira na to što ne rade ništa kako bi doprinijeli razvoju narativa, te da se kaže sve umjesto da se reklo samo nešto, film je u drugom činu postao ono za šta sam se nadala da “Bilo jednom u Holivudu” neće biti – film bez filma. Jer, da bi se film mogao zvati filmom, on mora da ispuni određene parametre, između ostalog, da ima jasan narativ, ali ne nužno klasičan. Mnogi će tvrditi da je to i ovdje situacija, da ljudi koji ne razumiju “Bilo jednom u Holivudu” prosto nisu uhvatili sve reference kojima ih je Tarntino ovdje počastio, da nisu iskreni ljubitelji pop kulture, jer, da jesu, onda bi uživali u tim trenucima Tarantinovog samoljublja, ali i svog, jer im je pošlo za rukom ono što drugima nije… Međutim, sa moje tačke gledišta, reference kojima se Tarantino služi, vremenski skokovi, ljubavna pisma filmovima i temama koje voli ili prekrajanje istorije su fore koje je Tarantino do sada iskoristio toliko puta i toliko puta na pravi način. Iskoristiti ih ponovo ne bi uopšte bio problem da je 45 minuta materijala ostalo na podu u montaži. Tada bi sve reference legle na svoje mjesto i dale bi određeni šarm filmu, jer je on ipak “Tarantino”. One bi doprinijele i zabavile, ali ne bi odredile da li je “Bilo jednom u Holivudu” dobar, prosječan ili loš film. To bi uradilo ovih 45 minuta na podu, 45 minuta koje bismo mogli pogledati na neki drugi način, samo ne u bioskopu.
Sa druge strane, film ima toliko pozitivnih aspekata zbog kojih sam i upotrijebila riječ “nažalost” kao ključnu riječ, jer potencijal koji je ovo Tarantinovo djelo imalo je nepresušan. Kao i u “Prokletnicima” (Inglourious Basterds), i ovdje se radi o istaknutom primjeru postmoderne teorije medija i filma, jer i jedan i drugi predstavljaju hiperrealistični prikaz pseudo-istorijskih događaja. Postavljati svijet fikcije u okvire savremenih događaja, ili obrnuto, posebno na filmu, dovode do gubitka istoričnosti, o čemu su pisali Bodrijar (Jean Baudrillard) i Džejmson (Fredric Jameson), koji su u svojim tekstovima često tvrdili da se u postmodernizmu “istorija povuka, ostavljajući prostor medijskoj kulturi koja nam nudi samo iluziju jedne davno izgubljene istorije”. Samim tim, film danas ne može da proizvede stvarno, on proizvodi samo simulakrum. “Bilo jednom”, kako sam naziv kaže, govori upravo o tome, nudeći nam pri tom Tarantinovu verziju Holivuda u kojem skoro ništa nije pošlo po zlu. U pitanju je dječačka želja čovjeka koji u svojoj nostalgiji ne može da se otrgne vremena svog odrastanja i nevinosti koja je tada postojala u svakom sloju njegovog života. Naravno, Tarantino u taj romantični prikaz svijeta vješto upliće ne tako romantični prikaz svoja dva glavna lika koji, kada im se oduzme odnos i uzajamna ljubav i poštovanje, ostaju dvije individue zatrpane dubokim manama i patosom.
Uloge likova Rika Daltona i Klifa Buta nisu mogle otići u bolje ruke, s tim da je Leonardo di Kaprio ipak dominantan na ekranu. Zapravo njihova igra, pored vizuelnih elemenata, jeste ono što izvlači film iz dubina u koje porine tokom drugog čina. Ni prvi ni drugi čin nisu bez mana, naprotiv, ali sam početak filma i sam kraj, posebno onaj dio koji nas najviše podsjeća na razlog zašto uopšte volimo Tarantina, su, rekla bih, bez greške. U suštini, kada se sve sabere, jasno je da će “Bilo jednom u Holivudu” podijeliti publiku. Sa jedne strane će biti oni koji će mrziti film i izlaziti iz sale satima prije kraja, sa druge oni koji će ga braniti do besvijesti i u sredini mi koji ga volimo i dok ga kritikujemo. Savjet za ove koje sam u svom nabrajanju navela kao druge: koristite argumente u odbrani, a ne reference, njihovo poznavanje ili nepoznavanje, jer reference nisu i ne smiju biti sinonim niti kriterijum za dobar film.
Ocjena: 4-/5
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.