Banjalučki reditelj Saša Karanović dobio je u okviru 25. Sarajevo Film festivala nagradu za najbolji studentski film i „Kisa Kes“ nagradu za ostvarenje „Kostakurta“. U pitanju je, kako i stoji u podnaslovu filma, balada o Satankrajini, a Karanović za SrpskaCafe govori o ovom filmu, o festivalima i filmskim uzorima, ali i tome zašto se nije pojavio na “crvenom tepihu” iako je već dobio dvije nagrade na SFF.
– Razlog zašto me nije bilo na “crvenom tepihu” je prost. Prije tri godine, kada sam dobio nagradu za „Oj, Krajino!“, tek smo bili završili snimanje „Mesa“, a ove godine smo taman završili snimanje „Kostiju“ i već smo ušli u pripremu idućeg projekta. Tako da me jednostavno nije bilo dovoljno da idem na festival među tolike ljude i filmove.
o Koliko je, u festivalskoj praksi, pojavljivanje na festivalima zapravo značajno?
– Pretpostavljam da se prisustvo računa kao poštovanje festivala i podrška festivalu. Neki festivali to i doslovno shvataju tako da će vas nagrada zaobići ukoliko ne prisustvujete. Što za mene ima potpunog smisla. Osim ako imate toliko dobar film ili toliko bolji film da vas je nemoguće ignorisati.
o Da li bi se mogao obrazovati sud o tvojim političkim načelima ako kažemo da na Mećavnik ideš rado i često, a u Sarajevo nikako?
– O političkim ne. Vjerovatno ne bih išao ni na jedan festival na svijetu da ih sudim isključivo po svojim političkim načelima. Ili idete na festivale ili ne idete. Uostalom, ja sam već dviije godine u bh. studentskoj selekciji koju formira Udruženje filmskih radnika BiH. Tako da to i nije jedna od „hit“ selekcija SFF-a u kojoj bih se takmičio za „Srce Sarajeva“. Dok sam na Kustendorfu bio u zvaničnoj selekciji i već dvije godine radio za festival kao novinar i moderator. Ali iduće godine ću se nacrtati u Sarajevu kako god znam. Ne bih htio biti bezobrazan. Uostalom, imam rodbine u rodnom gradu koju moram obići i upitati za zdravlje.
o „Kostakurta“ je posvećena izopačenoj Krajini. Da li namjeravaš da takvu studiju o Krajini raspišeš i dalje od kratkog igranog filma?
– Da, „Kostakurta“ je film u kojem bi trebali vidjeti kako naše najuzvišenije strati lako postaju naše najniže strasti, kako se sveto i smiješno lako graniče. I već sam počeo raspisivati ili dugometražni film ili seriju koji bi se bavili istim problemima i istim svijetom. Za sada me i dalje drže iste brige.
o Da li tvoje zanimanje za izopačenu Krajinu proizilazi i iz tvoga zanimanja za puritance koji su predstavljeni u „The Witch“?
– Reditelj Robert Egers ima pristup istoriji i fikciji koje bi i sam htio da imam. To podrazumijeva jedan studiozni pristup istorijskoj građi koji se onda prevodi u krajnji imaginarni istup poput horor filma. Izazovno mi je hvatati konkretne istorijske tragove, ali ih ne tumačiti i ne ogoljavati u filmu, nego ih prikazati zgusnute i netumačene kakvi nam se i sami javljaju.
o Ako bi morao da nabrojiš pet najvažnijih reditelja za tvoje filmsko vaspitanje, to bi bili…?
– Uvijek nezgodno pitanje, jer ima toliko reditelja i toliko filmova. Ali biću pristrasan, to je jedini način. Džonatan Demi definitivo, Hal Ešbi definitivo, Pol Tomas Anderson definitvno, Lukrecija Martel definitivo, Džon Kasavetis definitivo.
o Ako bi morao da nabrojiš deset filmova iz istog razloga, to bi bili…?
– Samo ću ih nabrojati: Herold I Mod, The Last Detail, The Master, Hard Eight, La Cienaga, Love Streams, A Woman Under The Influence, Kad jaganjci utihnu, Birth, Killing of A Chinese Bookie.
Goran Dakić / SrpskaCafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.