Kraj je srednje škole. Doba mature i maturskih radova. Profesor srpskog jezika i književnosti Miloš Bojinović pristaje da bude mentor napornom učeniku „četvrtog devet“, a on, učenik, bira Matiju Bećkovića i poemu „Kaža“.
Učenik ljeto provodi kod matere na poslu, u njenoj kancelariji, jer kući nema računar, a negdje valja otkucati sve ono što je po glavi nosio i sastavljao čitajući Bećkovićevu „Kažu“. Dan odbrane dolazi i sve se završava kako valja i trebuje. Nakon toga učenik odlazi na studije književnosti i Bećkoviću se vraća tek u rijetkim trenucima.
Prati u kojim prilikama Bećković svečano besjedi, pamti poneku rečenicu ili stih iskovan na političkom nakovnju pjesnikove zapuštene kovačnice. Prisjeća se kako je Bećković nekada umio kada nije smio i pati što sada ne umije kada (se sve) smije. Razočaran u pjesnika koji je iznevjerio pjesmu, student ismijava Bećkovića i njegove jeftine političke fraze.
A potom, 2007. godine, Matica srpska pokreće ediciju „Matica“ i kao drugu knjigu štampa novu Bećkovićevu poemu „Kad budem mlađi“. Sjajan naslov, misli student i traži od svojih knjižara da mu „namaknu“ jedan primjerak. Bećković uskoro dolazi, student piči kući sa knjigom pod pazuhom i uveče čita jednom, čita drugi put, čita treći put i aplaudira Bećkovićevom geniju koji se vratio na velika vrata.
Humor je rijedak zvijer u poeziji. Vrhunski humor pogotovo. U prozi, vanserijskoj prozi, humor je sveprisutan i nerijetko je upravo on čini vanserijskom. Ali, pjesnici nisu listom dobri lovci kada je duhovito u pitanju, a Bećković je jedan od rijetkih koji upravo u humor sakriva najvrednije stihove. „Kad budem mlađi“ je u poetičkom smislu nastavak njegove kraće poeme „Đe reče Japan“ koja po duhovitosti ide među najbolje stihove koje je Bećković napisao.
Bećković u ovoj poemi ismijava nakaradnu savremenost koja se zrcali u pretjeranoj brizi za nutritivnu vrijednost doručka, količini proteina u laganom ručku i besprizornim mastima unesenim poslije 18 časova. Pjesnik se cinizmom i ironijom obračunava sa pokondirenošću našega vremena, sa besprizornim strastima modernog čovjeka koja svoj najradikalniji oblik dobijaju upravo u ishrani:
Kad budem mlađi
Sve da mi ponude kaštradinu
I dimljenog krapa
Brašnjave kobasice
(Zvane mušnice)
Cicvare i masanice
Jagnjeće pikljeve
Svinjske butkice
Teleće nogice
Glave u škembetu
Sarmice u maramici
Barene suve plećke i kolenice
Šašlik i raštan
Svadbarski kupus
Koji se petnaest dana
Krčkao u zemljanom loncu
Na tinjajućoj drvenoj vatri
Panja prekrivenog strugotinom
Uživaću u lako svarljivim biljnim proteinima
Integralnom kimu
Neglaziranom pirinču
Čaju od crvenog afričkog grma
Travkama s egzotičnih ostrva
Koje ručno beru urođenici
Gingo bilobe i gotu kole
Omletu od cvetova
Kaši od algi
I lanenog semena…
I tako iz pjevanja u pjevanja, iz „strofe“ u „strofu“ Bećković obesmišljava realnost koja je odavno izgubila suštinu i vezu sa sopstvenom duhovnošću, kulturom, istorijom. Bećković ovu mrežu tka pomoću žargona, igre riječima, leksikom mladih i rječnikom kompjuterske generacije i upravo u tom spoju njegove životne starosti i pjesničke mladosti nastaju najduhovitiji pasaži u ovom poemi:
(…)
Debelo smo zamenili teze
Nema nam spasa
Dok se ložimo na slavski kolač
Nebesko carstvo
(Sic)
Ep&gusle
(Sic Sic)
I sličan bljak i bull shit
Tzv Sveti Sava
Nemoj molim te
Još i to
Neću da budem na tako lošem tripu
Njegoš Obilić
Princip i već kako se zovu
Svi ti kileri
Ubice
Nacoši i varvari
Ma daj
Fuckin
Zlo mi je od toga
To nije moj biznis
Srbadijo siši
Žglavni ga
Get a job
(Nije John slucajno Walker)
Ćirilica
Marš bre
Vozdra
Matica Srpska
Nikad čuo
Ne otkidam na fuš
Tršs/šuftu…
Goran Dakić/SrpskaCafe.com
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.