Iskasapljena tijela Srba, muškaraca i žena, po vađenju organa, zakopavana su nekoliko metara od kuće južno od Burelja ili na malom seoskom groblju, samo je jedno od svjedočenja, koje se nalazi u predmetu “Žuta kuća” o međunarodnoj trgovini organima.
Izvori UN istražilaca bili su Albanci sa Kosova i Metohije i Crne Gore, pripadnici tzv. OVK. Oni su svjedočili o lokacijama gdje su Srbi, ali i manji broj Albanaca, odvoženi sa KiM u Albaniju. Opisivali su precizno lokacije i gdje su tijela žrtava, pošto bi im se izvadili svi zdravi organi, bacana. Albanski zaseoci i planine nisu bili samo groblja za ljude koji su otimani po Metohiji. Tamo su prevoženi i već ubijeni na Kosovu.
Na osnovu tih svjedočenja UNMIK je oformio predmet o međunarodnoj trgovini organima. Potom su upravo ova istraživanja bila osnov od kog je krenuo Dik Marti formirajući slučaj “Žuta kuća”. Danas pred haškim Sudom za zločine koje je počinila tzv. OVK nalazi se upravo ovaj zločin. Mnogi smatraju da je ovo i konačan kraj komandanata tzv. OVK raznih nivoa, među kojima i šefa Ramuša Haradinaja.
– Vozio sam svog nadređenog komandanta u kuću južno do Burelja. Tu je moj komandant naređivao ljudima koji su sahranjivali i pomijerali tijela u kesama koja su već bila sahranjena. Vidio sam iz auta barem deset do 20 tijela. Sahranjeni su na malom groblju na kilometar od te kuće. Čovjek koji je naređivao pokopavanje zone se Besim Vokši – kaže jedan od kosovskih Albanaca, učesnika u prevoženju Srba sa Kosova do lokacija po Albaniji gdje ih je čekala jeziva smrt.
Svi izvori i svjedoci o zločinu međunarodne trgovine ljudskim organima prepoznali su kuću, danas poznatu kao “žuta kuća”.
– Izvor se malo iznenadio što je sada kuća bijela. Na prethodnim slikama ona je bila žute boje. Izvor navodi da su ljudski ostaci sahranjivani zakopavani iza kuće i u obližnjem groblju – zapisao je UN istražilac.
Do danas nije precizno poznato šta je sa lokacijama koje su svjedoci navodili. Da li su provjerene, forenzički ispitane, čime bi nesumnjivo mogla da se konačno sazna sudbina dijela otetih i ubijenih Srba. Ali i da budu prikupljeni neoborivi dokazi o počinjenom zločinu.
– Zatvorenicima koji su prethodno držani u selu Zrnze (KiM) i koji su dovedeni u Albaniju početkom jula data su albanska imena. Kamp je imao desetak udžerica. Nakon glasina o postojanju kampa zatvorenici su prebačeni na drugu stranu planine gdje je napravljen novi kamp i gdje je većina Srba dovedena. Miliri mi je rekao da su neki umrli od iscrpljenosti i da su navodno sahranjeni blizu mjesta gdje je njegov “transport” (tijela) bačen. Kamp je postao lokacija za visinske pripreme za Srbe koji će biti donatori organa. Tako da smo vozili do kraja šume gdje smo naišli na potok. Sve se nalazilo na oko 1 600 metara nadmorske visine… Tu im je popravljana krvna slika – riječi su jednog od očevidaca i učesnika zločina.
Iako se u javnosti zna samo za “žutu kuću”, svjedoci opisuju najmanje desetak lokacija u kojima su Srbi držani. Osim žute kuće u dosta nejasnim svjedočenjima pominju se još neke “priručne klinike”, ali i najmanje tri doktora, od kojih je jedan kosovski Albanac, drugi iz Albanije i treći koji je ličio na Arapina. Srbi su lovljeni po Metohiji, a u Albaniju odvođeni u grupama od četiri, pet. Sudeći po svjedočenjima nikada nije bila “isporuka” veća od 20 Srba. Po dolasku u Albaniju, nisu odmah odvoženi u priručne klinike. Ostajali bi na najmanje jednoj lokaciji dok “ne dođe njihovo vrijeme da daju organe”.
– Onda smo otišli za Burelj. Prespavali smo u Burelju, a tamo je bilo još mukaraca i žena, Srbi svi na istom mjestu. Oni su bili kao u nekom magacinu, a mi smo otišli u drugu kući da spavamo. Nisam siguran koliko je ljudi bilo u tom magacinu, ali po glasovima šest, sedam, možda deset. Sljedećeg dana smo ih odvezli u kuću jugozapadno od Burelja u Fuše Kruje. Prije nego smo otišli doktor je dao jednom vojniku torbu, crnu. U njoj su bili neki papiri. Svakog sljedećeg puta uvijek nam je bila data aktentašna ili fascikla sa papirima. Davali smo ih kasnije doktoru kada su zatočenici pristizali… Kada smo stigli, bila je noć i čekalo nas je nekoliko ljudi. Tu je bio albanski doktor Đamil koji je pogledao Srbe. Pogotovo njihove torzoe i pitao da li su tučeni. Nama je to bilo smiješno – svjedoči bivši borac tzv. OVK.
Niko od kosovskih Albanaca koji je učestvovao u prevozu ili sahranjivanju žrtvi, nikada nije ušao u takozvanu kliniku “žutu kuću”. Samo jedan od izvora je ne znajući za zabranu ušao da popije vodu. Svjedočio je da je miris bio užasan. Kao bolnički, ali jači. Povraćalo mu se i odmah je izletio napolje.
– Izvor opisuje kuću kao tradicionalnu i relativno veliku. Podijeljenu na dva dijela. Kaže da se nalazi na kraju zemljanog puta nekih 20 minuta sa glavnog puta južno od Burelja. Kaže da je kuća ofarbana u svijetložuto. Vlasnik nije bio iz istog klana kao ostali mještani u selu. Zatočenici su zatvarani i u šupu pored kuće – priča drugi svjedok.
Počevši od 1999. godine po povlačenju policije i vojske oko 300 ljudi je oteto i odvezeno u kamionima hladnjačama u kuće ili napuštene industrijske magacine u zoni gradova Kukeš, Tropoja, po centralnoj Albaniji, ali većinom u blizini grada Burelj koji se nalazi 110 km jugozapadno od Kukeša. Pojedine žrtve su prebacivane u blizinu Peškopija, oko 50 kilometara istočno od Burelja. Gdje god da su prvo odvezeni, zadnja lokacija je bila južno od Burelja, “žuta kuća”. Posljednja dostava zatočenika, odnosno posljednje zabilježene otmice i odvođenje u priručne klinike, prijavljeno je u proljeće, odnosno rano ljeto 2000. godine. Osim žrtava, koje su žive dovezene u Albaniju, prema izvještaju UN nepoznat broj tijela srpskih civila ubijenih na Kosovu transportovan je u Albaniju i zakopan u ruralnim regijama i lokacijama.
– Transport se dogodio oko 2. avgusta ‘99. Tijela su dovezena iz okoline Peći. Kada voziš u Tropoju negdje na oko jedan kilometar ili dva tri minuta vožnje skreneš desno ka Košaju, prođeš most i ideš ka sjeveru. Onda prođeš Gosturan i isto voziš ka sjeveru. A onda malo kasnije prođeš dva izvora sa desne strane i onda počinje strmina i krivudavo sve. A onda kada prođeš sve te krivine, tu su uglavnom četinari koji postaju retki… Moraš okolo obronka da vidiš kada reka nestaje. Ako izgubiš put, onda se vratiš i probaš drugim, pošto samo jedan od njih vodi okolo – detaljno je kosovski Albanac opisao mjesto gdje su zakopana tijela već ubijenih Srba.
Lokacija broj dva je Kukeš.
Tijela odvezena iz rejona Suve Reke. Izvor kaže da je vidio tijela u sivim vojnim ćebadima. Dodaje da je “osjetio miris krvi i znao je da su “sveže” ubijeni oba pola, ali uglavnom muškarci”. Natovarena tijela su posuta kaporitom da se prikrije miris.
– Vozi do Kukeša, onda skreni na jug do Nanga prije Bicaja. Onda skreneš lijevo za planinu. Nemoj da ideš do Bicaja… Ali kamion nije mogao da pređe preko potoka. Skrenuli smo kamion nadesno nizbrdo jedno 50 metara gdje smo naišli na ogromno oboreno drvo koje je označavalo ulazak u šumu. Stali smo i tu su iz kamiona istovareni leševi koji su odneseni niz strminu u šumu. Kad smo se vratili sa lokacije, vidjeli smo Envera Čokolija iz Šika. Tu gdje smo došli bilo je već 15 rupa. Uvijek po dva u rupu – opisuje bivši pripadnik tzv. OVK.
Albanska služba je aktivno učestvovala u zločinu
Bivši pripadnici tzv. OVK, koji su vozili kamione hladnjače kako ih opisuju, uvijek su imali pratnju. U kabini bi sjedio još najmanje jedan saborac. Kamione u kojima su prevoženi oteti ili već ubijeni Srbi pratio bi najmanje jedan automobil. Posljednja stanica na Kosovu najčešće je bio Prizren ili okolina Suve Reke. Tzv. OVK vozačima bivalo bi naglašeno da ništa ne pričaju “ako žele da dožive starost”. Na granici s Albanijom, ma kolika da je bila gužva, prolazili su bez čekanja i problema. Nikada niko nije zatražio da pogleda šta je u prikolici. Albanska služba aktivno je učestvovala u ovom zločinu, a imena tadašnjih šefova su dostupona međunarodnim istražiocima.
Blic
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.