Srpski sport je dvije decenije nakon smrti Aleksandra Radovića i dalje pun nasilja, sukobi navijača su redovni, ponekad čak i sa tragičnim ishodom.
Taj 30. oktobar 1999. godine počeo je kao svaki drugi. Išlo se u školu, na fakultet i na posao, ali su mnogima misli bile okupirane 113. vječitim derbijem između Partizana i Crvene zvezde. Jer derbi je derbi, praznik.
Meč na stadionu JNA bolje je počeo po “crno-bijele”, jer je Saša Ilić poslije 16 minuta zatresao gol najvećeg rivala. Koji tren kasnije, 30. oktobar više nije bio praznik, već datum koji će svi po zlu pamtiti.
“Kažu da vrijeme liječi sve. Ali nije tako… Sve je teže”
Sa južne tribine stadiona Partizana poletjele su brodske signalne rakete ka sjeveru, a jedna je u vrat pogodila sedamnaestogodišnjeg Aleksandra Radovića iz Opova. Baš njega, usred mase od nekoliko desetina hiljada ljudi, i baš u vrat.
Radović je ubrzo preminuo, a meč je nastavljen kao da se ništa nije dogodilo. Partizan je pobijedio sa 2:0. Od tada je prošlo tačno 20 godina i dosta ljudi je stradalo u navijačkim sukobima.
Ali je Aca Radović ostao jedini koji je život izgubio na stadionu, iako je samo otišao da gleda fudbal.
– Naš narod kaže da vrijeme liječi sve. Ali ovdje nije tako… Sve je teže kako vrijeme prolazi – rekao je za BBC Tomislav Radović, otac ubijenog Aleksandra.
Tomislav Radović danas ima 73 godine. I dalje živi u Opovu, mjestu nadomak Pančeva. Kako kaže, oduvijek je bio navijač Zvezde, zbog koje je čak znao da vozom iz Sarajeva, gdje je služio vojsku, “zapuca” za Beograd, odgleda utakmicu i odmah se vrati.
– Vodio sam Acu od malih nogu na evropske utakmice i na derbije. Kad je krenuo u gimnaziju počeo je da ide bez mene… Mislio sam se što bih mu branio, neka ide, i ja sam išao. Tog jutra, oko 10 sati, Aca je tek ustao, protezao se. Rekao sam mu: “Daj, bre, Aco, nemoj na derbi, idi na svoju utakmicu”. Odgovorio mi je: “A moram, derbi je to”. Tad sam ga video poslednji put – prisjetio se otac.
Nedaleko od stana porodice Radović nalazi se teren FK Omladinca u kojem je Aleksandar trenirao fudbal.
– Počeo je u to vrijeme da igra za prvi tim i tog vikenda su imali utakmicu u Vršcu ili Plandištu. I trener i predsjednik kluba su ga molili da ne ide na derbi, ali nisu uspjeli da ga ubijede. Otišao je sa pet, šest drugara iz Opova – dodao je Radović.
“Doktori su mi rekli da mu nije bilo spasa”
Na 131. vječitom derbiju bio je i Marko Lovrić, Radovićev drug iz gimnazije i navijač Partizana, i to na južnoj tribini.
– Poslije prvog gola čuli smo gadno šištanje i imao sam utisak da mi je nešto prošlo pored uva, ali nismo vidjeli jer smo bili okruženi dimom – ispričao je Lovrić.
Kako kaže, tek kada se dim spustio bilo je jasno da se desilo nešto ozbiljno.
– Vidjeli smo veliku rupu među navijačima i pomislili da su se potukli. Ubrzo se pročulo da je neko ubijen. Na trenutak sam se zabrinuo, znajući da su tamo moji prijatelji, ali pošto smo mislili da se to dogodilo u tuči, zabrinutost me je prošla jer Aca nije bio iz te priče – naveo je tridesetšestogodišnji Lovrić.
Po dolasku kući saznao je da mu je stradao prijatelj.
– Doktori su mi rekli da mu nije bilo spasa. Pogođena je glavna arterija. Momak koji ga je sa tribine iznio na atletsku stazu rekao je da je Aca odmah bio mrtav – uspio je nekako da “procijedi” riječi Tomislav Radović.
Poslije ubistva Radovića saslušane su 154 osobe. U istrazi je utvrđeno da su navijači Partizana u Grčkoj kupili brodske rakete i prošvercovali ih u Srbiju.
Na utakmicu su donesene klupskim autobusom, u torbama prve ekipe, da bi kroz prozor svlačionice “crno-bijelih” bile dodate navijačima. Oni su na kraju optuženi za izazivanje opšte opasnosti, ne i za ubistvo.
– Očigledno je da to krivično djelo nije bilo kvalifikovano kako treba. S obzirom na to da je očigledno riječ o ubistvu koje ne zastarjeva, vjerujem da bi slučaj i danas mogao ponovo da bude pokrenut. Mizerne su kazne izrečene – ogorčen je neutješni otac.
“Zakon je samo mrtvo slovo na papiru”
Među optuženima je bio i ekonom Partizana koji je odgovarao za saučesništvo, a na kraju je osam ljudi osuđeno na zatvorske kazne od osam do 23 mjeseca zatvora.
Majk Halkijević osuđen je godinu dana i jedanaest meseci; Nenad Kecojević, Zoran Živanović Čegi, Časlav Kurandić i Mirko Urban na po godinu i po, Aleksandar Aleksić na 20 mjeseci, dok su Dragan Petronić i Srđan Šalipurović osuđeni na po pola godine.
– Nisam siguran da su odslužili ni to što su dobili – tiho je zaključio Radović.
Sociolog sporta Dragan Koković bio je baš na toj utakmici, kako bi baš posmatrao navijače kojim se bavio. Kako kaže, nasilje u sportu je samo segment nasilja u društvu.
– Prosto rečeno, kako mi Srbi kažemo, ono se nakalemilo na probleme društvenog nasilja, s tim što je tu dobilo vidljiviji oblik. Počelo je slomom sistema vrijednosti, ali se nasilje na stadionu ne može objasniti samo time. Postoji više modela zbog čega dolazi do nasilja. Jedan su “profesionalni navijači” koji to izaberu kao profesiju i umjesto etike rada odaju se samo navijačkim strastima, pa pitanje katarze koju oni dožive na stadionu, pa model ritualizma na stadionu, model dosadne egzistencije koju rješavaju nasiljem… – izjavio je Koković.
On je apostrofirao i da je jedan od problema svakako to što je Zakon o sprečavanju nasilja na sportskim priredbama samo mrtvo slovo na papiru.
– Kada navijači nešto naprave, odmah, prije bilo koga, dođu njihovi advokati. Država mora da riješi to pitanje – zaključio je Koković.
BBC
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.