Nick Cave, čovjek koji na Balkanu, tako daleko od rodne Australije, ima gotovo kultni status, vratio se još jednim lamentom, albumom “Ghosteen”.
Ovaj je tekst trebao da se pojavi 4.10. u jutarnjim časovima. Zato jer je njegova tema novi album Nicka Cavea i The Bad Seeds, a koji se svijetu objavio u ponoć koja je prethodila tom jutru.
Samo što to nije bilo nikako moguće. „Ghosteen“ je udarac u pleksus od kojeg vam se vazduh vraća puno kasnije. A dodatni problem je bio i što je Vladimir Skočajić Skoča u svom briljantnom tekstu sažeo praktično sve što ima da se kaže o tome. Da ne govorim o tome da je prvi tekst u seriji kolumni na ovom istom mjestu bio upravo o „Skeleton Tree“, drugom iz trilogije koju je započeo „Push The Sky Away“. Bio je i onaj tekst u momentu dolaska Cavea u Beograd na koncert koji i dalje mnogi smatraju jednim od najboljih u ko zna koliko godina unazad. Drugim riječima, šta dodati na sve već rečeno?
Ipak, obzirom da je ovaj album po mnogo čemu jedan od događaja godine, nije moglo tek tako da ga se zaobiđe. Igra riječi u njegovom naslovu ne ostavlja skoro nikakvu dilemu da je on inspirisan tragičnim događajem koji je obilježio život Nicka i njegove porodice. Iako to nije lament u obliku direktnog dijaloga sa preminulim najbližim članom porodice kao što je bio onaj nevjerovatni „Mount Eerie“(pseudonim Phila Elveruma) album „A Crow Looked at Me“, usred klavira, sintisajzera i zavijajućih zvukova koji grade njegovu paletu jasno se vidi lice Arthurovo.
Prilično je nejasno zašto ispod albuma nisu potpisani samo Cave i Warren Ellis jer ovdje The Bad Seeds praktično i nema. Da nije drugačije tematike gotovo bi ga se moglo posmatrati kao par onom divnom „The Boatman's Call“ albumu. Tamo je u fokusu bila izgubljena ljubav, ovdje borba da se ispliva na površinu okeana tuge nastale na drugi način. Nick se gotovo recitujući kreće kroz svijet koji je davno kreirao, onaj u kojem ponekad ne znate da li pjeva o Sinu Božijem ili vlastitom sinu, „There's a picture of Jesus lying in His mother's arms“ , a cijelo vrijeme tu je u pozadini i mitski lik Kralja. Onog iz Memfisa naravno. Onog čiji „Mystery Train“ sigurno dolazi u 5.30, dovozeći „baby“, za koju ili koga nikad nećemo saznati ko je.
Ovu električnu liturgiju podcrtavaju samo prateći vokali koji zajedno s Nickom dozivaju „mir koji će doći“, mada ta molitva koliko god bila iskrena nije i garant da će do njega i doći. Šta drugo i preostaje čovjeku na takvom gubitku, a preko Meše znamo da je on uvijek na istom, nego da se moli, da ga podijeli sa svijetom. Svijetom koji je otišao tako daleko da se put spasa može potražiti i preko Neta u direktnoj prepisci sa Nickom na stranici „The Red Hand Files“. A vjera je krhka i nije uvijek dovoljno jaka, pa se u „Waiting For You“ i naš autor lomi i predaje: „Your soul is my anchor, I never asked to be freed“.
Za nešto više od pola godine čeka nas ponovno viđenje sa čovjekom koji se nikad nije libio da svoje najdublje ponore iznese na svjetlo dana. Prilika će to biti da se uvjerimo da li su se ostvarile njegove molitve.
„And I'm just waiting now, for my time to come
And I'm just waiting now, for my time to come
And I'm just waiting now, for my place in the sun
And I'm just waiting now, for peace to come“
Nebojša Ristić/SrpskaCafe.com
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.