Devedesete su bile takve kakve su bile i o muzici se, bar u mom sokaku, nije pričalo mnogo. Bio sam kolekcionar tuđih ukusa, pa me ne čudi što sam u jednom od tri sačuvana leksikona napisao da su mi omiljene pjevačice Merima Njegomir i Selin Dion, a kunem vam se rahmetom mi dedinim da ni danas ne znam od koga sam pokupio jednu, a od koga drugu.
U kući nismo imali kasetofon, nismo imali čak ni radio, pa sam tvrdo vjerovao onima koji su pričali da je Doktor Igi bog i da svijet nije vidio takvo muzičko čudo kao što je The Kelly Family. Bile su to, kako rekoh, takve godine i tu ništa nije pomagalo. Rastao sam na pričama starijih koji su na svečarima pominjali „Bijelo dugme“ i „Indekse“, ali dalje od toga nisam išao.
Slavio sam, čini mi se, jedanaesti rođendan i ujak mi je poklonio crni „Philips“ kasetofon. Mater je često poslom odlazila u Vukovar i na tamošnjoj pijaci je, nekoliko dana nakon rođendana, pazarila dvije kasete – „Sjećanje na ljubav“ Željka Samardžića i „Jesu l’ dunje procvale“ Harisa Džinovića.
„Philips“ je uskoro zapetljao i Željka i Harisa, pa sam novu muziku tražio na radio-stanicama. „Navukao“ sam se na novosadsku „dvestadvojku“, ali bi signal nekada „pukao“, pa sam odlazio dalje, zaustavljajući potragu čim bih našao dovoljno snažan i kvalitetan signal, a da to pritom nisu bile frekvencije na kojima se „vrtio“ borovski radio.
Tokom tih noćnih lutanja sam prvi put susreo Šabana Šaulića i njegov tadašnji hit „Hajde, mala, da pravimo lom“. Nedugo potom u kuću u ulici Zaharija Orfelina br. 22 stigao je i televizor, pa sam vidio i spot za pomenutu pjesmu u kojem je Šaban imao kosu i u kojem je „glumila“, saznaću to kasnije, njegova kćerka Ilda.
Bio je to moj prvi susret sa Šabanom i sve što sam upamtio bila je duga pod kojom je pjevao, čvor koji je vezao na muškoj košulji i ženski dio refrena koji je pjevala Ilda. Zapamtio sam nekoliko stihova te pjesme i produžio dalje kroz muziku. Tek desetak godina kasnije sreo sam Šabana Šaulića i drugi put.
U podrumu moga kuma igrao se tih godina „Riziko“ do pred zoru. Blejali smo o svemu i svačemu, povod nam najčešćče nije ni trebao, a u neku ponoć pojavio se kumov nerođeni burazer sa animiranom splačinom „Jet set“ koja je ismijavala „Grand produkciju“, razne Minele i još raznije Kalače.
Šaulić čak ni tu nije mogao da se otrese kraljevskog predznaka koji ga je pratio od početka osamdesetih, pa je rukopoložen u narodnjačku ikonu pred kojom bježe i najtvrđi rokeri. Trudili su se autori da ismiju tadašnji seljakluk, ali je neduhovito stavljanje svega i svakoga na listu prizemnih donijela filmić koji nije smiješan čak ni na pola prvog gledanja.
To je ujedno bio i moj drugi susret sa Šabanom Šaulićem. I dalje sam mislio da je on dio jednog vulgarnijeg, orijentalnijeg narodnjačkog melosa koji nije moja šoljica čaja i koji se pravi od trava koje su brali i mljeli mnogobrojni Sinani, Kemali i Jašari. Kleo sam se u Tomu, kleo sam se u Miroslava, kleo sam se, naravno, u Harisa i to mi je, uz neke izuzetke bilo dovoljno.
Pratio sam kuma po kafanama u tim danima. Pomagao mu da namijesti „kutije“, da razvuče kablove, da skopča miksetu sa klavijaturima, ali i dalje je Šaban tokom svirki ostajao daleko od mene. Repertoar je bio utvrđen, nije se mijenjao i kum bi tek ponekad „pukao f5“, u trenucima kada bi se pojavio sezonski hit kakav je, na primjer, bio „Ruzmarin“ ili oni šimširi.
A onda sam počeo da drugujem sa tamburašima. I u tim druženjima počeo sam da otkrivam ono što mi je do tada izmicalo. Luisovu „Kletvu“. „Trešnju“. Zvonkov život koji teče u laganom ritmu. Cunetovu „Zapevajte pesme stare“. Ženu Radovanovićevog života. I neminovno Šabanove balade.
Oduvijek sam volio pjesme u kojima se pripovijeda. Zato, čini mi se, volim Balaševića. Zato, čini mi se još i više, volim „Pušenje“. Zato sam zavolio i Šabana Šaulića. On je u narodnu pjesmu donio priču i za mene je to bilo muzičko otkriće godine, ako ne i decenije. Svikao sam da narodnjaci pate i piju vino, ali da pjevaju o tragediji dva bela galeba?
Iz ijekavice u ekavicu i iz ekavice u ijekavicu – šta god činio i o čemu god pjevao Šaban Šaulić je to činio sa onom mekoćom koja je svojstvena samo najvećima koji su melodije čitali iz duše, a ne sa papira, koji su živjeli ono što su pjevali, koji su svaku otpjevanu riječ osjetili, a ne tek izgovorili.
Ponešto od toga se vidi na snimku Šabanovog koncerta iz „Sava centra“. Jednom od njegovoih rijetkih, jer Šaban Šaulić ide u red onih narodnjaka koji su, prema riječima Tome Zdravkovića, znali da pjevač na sceni ima istu odgovornost i obavezu kao i hirurg u operacionoj sali. A ako je iko o tome znao išta, znao je Toma, jer je i sam napravio prvi solistički nakon 20 godina pjevanja po kafanama i svadbenim salonima.
Kupljen sam za sva vremena tekstovima Šabanovih pjesama; kupljen sam lijepim melodijama; kupljen sam i čestim promjenama ritmova koji iz brzih, takoreći „durskih“ često prelaze u „molske“, spore, sjetne; ali više od svega kupljen sam njegovim odnosom prema onome što je pjevao, prema onome što je davao onima koji su ga slušali, prema onome što je od njih uzimao.
Poslušao sam gotovo sve što sam htio. Sa druge strane, nisam koncertni megaloman, pa se i ne trudim da skupljam recke. Imao sam dvije želje. Šaban Šaulić mi je utekao. Ostao mi je još Tozovac.
SrpskaCafe/Goran Dakić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.