Do izbijanja pandemije jedna od vijesti iz regiona koje su najviše zaokupljale pažnju javnosti bile su one iz Crne Gore, vezane za primjenu Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Pravoslavni vjernici su reagovali kroz litije koje su okupile veliki broj ljudi, a onda je došlo da zatišja zbog izolacije koja ih je ostavila u kućama. U brojnim izjavama i medijskim istupima ovim povodom ime oca Gojka Perovića, rektora Cetinjske bogoslovije se naročito istaklo, a njegovi komentari ocijenjeni kao veoma odmjereni i puni uvažavanja za sve uključene.
– Ako bi se, ne daj Bože, ovakav zakon primjenjivao, ugrozio bi crkvenu imovinu i samanjio pravne mogućnosti da crkva brani svoje vlasništvo – onako kako to mogu da ga brane druga fizička i pravna lica u CG. Takav bi slučaj stvorio presedan, do nivoa diskriminacije – jer se, iz ovih ili onih razloga, druge crkve i vjerske zajednice ne bi našle u takvoj situaciji – rekao je Perović u intervjuu za SrpskaCafe.
o Koje su najštetnije posljedice primjene ovog zakona?
– Ovakvo kršenje Ustava unizio bi opštu pravnu sigurnost svih u našoj državi, jer – ko bi mogao garantuje da se neki sljedeći zakon (ako ovaj prođe) ne bi usvojio po istom principu antiustavnosti i diskriminacije. S obzirom na opštu ideološku propagandu koja se od stane vladajuće partije vršila tokom prošle godine, jasno je da bi usvajanje ovog zakona otvorilo prostor još jednoj antiustavnoj radnji, a to je tzv. formiranje crnogorske državne crve od strane jedne građanske, sekularne vlasti. Ako bi ovaj zakon zaživio, to bi vrlo vjerovatno moglo imati negativne posljedice na položaj crkve i u zemljama u okruženju Crne Gore. Osnovano se bojimo da bi privremene kosovske političke vlasti mogle sličan model antizakona da uvedu i protiv SPC na teritoriji Kosova.
o Crnogorske vlasti su poslednjih tridesetak godina zauzimale vrlo različite stavove prema SPC. U ovoj fazi se čini kao da je prevagnula ona izrazito antisrpska koja korijene vuče još od kraja Prvog svjetskog rata.
Učestalost promjene stavova o tako važnim identitetskim pitanjima koje se tiču kulture i tradicije ovog naroda i ove države najbolje govori koliko se radi o plitkosti i nedosljednosti takve politike. Po meni, nije najvažnije pitanje njihovo antisrpstvo, koje je sada nesumnjivo, nego ta temeljna nezainteresovanost i neprosvijećenost ljudi koji vladaju 30 godina kojima se, eto, desilo istorijsko putovanje od poštovalaca srpskog patrijarha do otvorenih progonitelja Srpske crkve iz CG. Podsjećam, nije riječ o različitim epohama i vijekovima, nego o jednim te istim licima tokom par decenija. Ta i takva anticrkvenost ne može svoje korijene da nađe u Prvom svjestkom ratu, pa ni u periodu neposredno poslije njega, jer nemamo primjere ni anticrkvenosti ni antisrpstva u Crnoj Gori ni u tom vremenu. Ovo je ipak jedan savremeni „oriđinal“ ovih vlasti, koji će, baš zbog toga što nije dublje ukorijenjen u istoriji ovog podneblja, vjerovatno i trajati do prvog narednog političkog hira. U svakom slučaju, na duže staze, on ne može naškoditi crkvi.
o Litije su proticale u maksimalno dostojanstvenom tonu iako je bilo za očekivati da se u okupljanju tolikog broja ljudi dese i incidenti.
– Mirnoća i dostojanstvo litija su pokazale da u našim ljudima postoji nešto mnogo snažnije i dublje od površnog politikanstva. Tu mirnoću i takvo strpljenje nisu mogli da predvide ljudi koji i sami ne vjeruju u postojanje duhovne vertikale. Ne vjeruju u nju, – a desila im se pred nosom. Otuda su pokušavali da litije okarakterišu kao politikanske, proruske, prosrbijanske, anti-državne… i kako ih sve nisu nazivali. Moram reći da su litije svojim karakterom i masovnošću iznenadile i nas sveštenike i naš odnos prema narodu mora da prođe kroz jedan ispit familijarnosti i povjerenja. Izgleda da ni mi nismo razumjeli u kojoj mjeri je narod vezan za crkvu, i kako Gospod može lako podići narodne mase iz sna. Za sve nas, za crkvene i za građanske vlasti, ove litije su došle kao neka očigledno nebeska viša sila u odnosu na koju se moramo odrediti i zapitati kome mi i kako služimo. Reklo bi se, eto, tek jedan zakon, ni prvi ni posljednji, a vidite, toliko toga se pokrenulo. „U imenu Božijem je sud i pravda“! Ko je zaboravio na značenje i istinitost tih riječi, došlo je vrijeme da se toga podsjeti.
o Vlast nije propustila priliku da optuži SPC kao organizatora litija, ali se i taj pokušaj izjalovio, ako ništa drugo zbog podrške drugih vjerskih zajednica. Da li su i one zabrinute za svoj dalji položaj?
– Druge vjerske zajednice imaju razloga da budu zabrinute i one su tu zabrinutost iskazale jasno. E sad – zašto to nije bilo dovoljno glasno, treba pitati njih. Po meni, u pitanju je pristajanje na određene neobične kompromise. Rimokatolička crkva je svjesna da njen položaj u CG štiti i jedan međunarodni ugovor, dok Islamska zajednica računa na efekat političke koalicije crnogorskih vlasti sa manjinskim partijama. Takav pristup ne može biti dobar. U konačnom, takav pristup i dalje ne može sakriti negativan stav katolika i muhamedanaca prema ovom zakonu. On je iskazan kroz usta rimokatoličkog sveštenstva, kao i kroz istupe učenih i uglednih pojednaca islamske vjere. Za nas je važno da su protiv ovakvog zakona (načina kako je donijet i njegovog sadržaja) ustali i predstavnici građanskog nevladinog sektora, među kojima ima i agnostika i ateista. Eto, to i jeste suština ove teme. U pitanju je zakon, pozitivni propis građanske države, a ova se vlast ponaša kao da živimo u 18. vijeku, i kao da je u pitanju „pravoslavna monarhija“ sa njima kao feudalnim velmožama na čelu.
o Za nas van Crne Gore, da li ta i takva CPC ima uopšte sljedbeništvo koje bi je davalo bilo kakav legitimitet, kad već o autokefalnosti ne može biti govora?
– Ništa tu nema. Ni priznanja od SPC, ni od drugih pomjesnih crkava, a ni pristajanja crnogorskog građanstva za takvom jednom grupacijom bivših sveštenika. Međutim, ono što je jasno – takva jedna družina služi samo kao sredstvo pritiska na kanonsku crkvu, kao neka vrsta ucjene sveštenstva i medijske obmane javnosti. Kao, eto, postoje dvije crkve iako svi znaju samo za jednu. Da bi nešto bilo „crnogorska crkva“ moralo bi prije svega biti crkva – a ovdje o tome nema ni pomena. Država se upustila u projekat pravljenja „državne crkve“ i sve ovo je u službi samo tog cilja. Antiustavnog cilja da se od crkve načini jedna državna institucija, što bi bilo i anahrono i antidemokratski.
o Jedna od najčešće korištenih optužbi na račun SPC u Crnoj Gori bila je ona da SPC ne može biti oslobođena obaveza prema državi u smislu plaćanja poreza. U javnosti se moglo čuti i da je sva kampanja i pokrenuta sa ciljem da neke atraktivne nekretnine, ovim ili onim putem, pređu u ruke države.
– Sve je to jedna mračna i anticrkvena propaganda. Crkva plaća poreze tamo gdje treba, a ne plaća ih tamo gdje je od istih, zakonskim putem, oslobođena. A može biti i to, da je ključna tema cijele priče velika crkvena imovina, koju treba upotrebiti u svrhe najbanalnijeg zgrtanja para. Mi samo ponavljamo: svaki cilj je legitiman, samo ga treba ostvarivati zakonskim i demokratskim putem. Ovako, kako su krenuli ovi iz crnogorskih državnih vlasti, oni takvim postupcima ukidaju ambijent države. Vika, dreka, buka i otimačina. To su argumenti države protiv crkve. A tzv. zakon je tako donijet i takve je sadržine – da ukida važenje nekoliko već postojećih zakona.
o Iako je početna pozicija bila rigorozna, čini se da neki potezi u skorije vrijeme pokazuju makar volju da se sasluša i druga strana.
– Teško je tu razlikovati dobronamjernost i istinoljubivost na jednoj, od političke taktike na drugoj strani. Ako i ima neke popustljivosti i spremnosti na dogovor – to se onda zbilo pod pritiskom nekih međunarodnih centara, kojima je, i samima postalo jasno da crkva, boreći se protiv ovog zakonskog teksta, ne radi protiv donošenja zakona kao takvog. Što je priča duže trajala, svi su više shvatali da se mi borimo za zakon koji će biti dobar, funkcionalan, a ne onaj koji je diskriminacioni. Eto tu bi mogli biti razlozi zašto su ljudi iz ove vlasti, makar i nevoljno, pokazali impulse spremnosti za razgovor, iako tih impulsa nije bilo onda kad je trebalo, u periodu pripreme zakona.
o Na kraju, SPC je izdržala enormne gubitke kroz istoriju, naročito u doba “crvenog terora” nakon Drugog svjetskog rata. Ogromnim zalaganjem mitropolita Amfilohija i sveštenstva vraćena je u stanje koje se može ocijeniti dobrim. Da li može izdržati i ovaj udar?
– Crkva je načinjena da bude besmrtna. Da se obnavlja i grana, poslije svakog novog udara. Ona nije samo i jedino zemaljska, ljudska organizacija nego je, pored nesumnjive čovječanske komponente, ona prije svega božanska i nebeska. Crkva, u svojoj prirodi ima onu silu vaskresenja koju je Gospod podario ljudima. Ona se ne tiče ni inata, ni narodne pripadnosti, ni političke opcije, ni istorijskog trajanja… ona ima višnju silu u sebi, a ljudi koji vjeruju, oni prosto znaju da je crkva vječna i da su vječni i svi oni koji ostaju pod njenim okriljem.
Nebojša Ristić/Srpska Cafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.