Prenošenje fotografija u našim medijima toliko se ustalilo da gotovo niko ni ne razmišlja da iza desnog klika i “sejvanja” stoji vlasnik koji bi zbog toga imao svako pravo da zatraži zaštitu autorskih prava.
I ne samo to. Prema riječima kolega fotoreportera, njih dvadesetak, ako ih u BiH uopšte ima toliko, svakodnevno podmiruju potrebe preko 1 000 medija koji preuzimaju i ilustruju svoje vijesti njihovim radovima.
Fotografi pričaju da se svaki dan “kraducka”, ali da to prolazi manje-više nezapaženo jer zbog obima posla oni nemaju vremena da reaguju na svako nepotpisano prenošenje. Masovnost preuzimanja fotografija, pričaju oni, toliko je rasprostranjena da su počeli da reaguju samo na krađu nečega što se može okarakterisati kao ekskluziva. Inače bi dane, umjesto na terenu, provodili pišući mailove i pozivajući redakcije koje im kradu fotografije.
I na to se svodi cjelokupna zaštita njihovih autorskih prava: da se onome ko je fotografiju preuzeo, pošalje mail ili pozove urednik i zatraži potpisivanje. Čak ni tada ne mogu uvijek da riješe problem, a da dođu na nivo koji je u zaštiti autorskih prava na fotografiju dostigla Srbija u posljednjih par godina, mogu samo da sanjaju.
Fotoreporter portala Mondo, Vedran Ševčuk Alf kaže da kod nas, nažalost, nema nekog smisla boriti se protiv krađe fotografija jer nije regulisano autoskim pravima u vezi fotografije i vizuelnih umjetnosti. Barem ne zakonima koji se primjenjuju i od kojih neko strahuje. Kao najboljuju ilustraciju besmislenosti situacije u kojoj se fotoreporteri nalaze, Alf navodi primjer njegove fotografije koju je vidio cijeli svijet, ali koju nije uspio nikako da zaštiti kao svoju.
– Primjera radi, na protestima “Pravda za Davida” nastala je jedna moja fotografija koja je obišla cijeli svijet. Nalazio sam je na ruskim, kineskim i brazilskim portalima. Naravno, nigdje nije bilo potpisa. Kontaktirao me prijatelj iz Novog Sada koji se takođe bavi fotografijom i koji od toga jako dobro zarađuje i rekao mi da on tuži ljude koji mu kradu fotografije. To mu se često dešava, ali u Srbiji je situacija dosta sređenija. Rekao mi je da će se konsultovati sa svojim advokatom da vide mogu li nam nešto pomoći. Nakon nekog vremena zove me i kaže: “Brate, izvini što si u Bosni!” – kaže on.
U Srbiji su se, kaže on, stvari malo promijenile zato što se udružio veliki broj fotografa i krenuo na lopove masovnim tužbama. Kako mi nemamo toliko fotografa, odnosno cijela BiH ih nema koliko ih je samo u Beogradu, jedino što nam preostaje je donošenje nekog smislenog zakona koji bi štitio ta prava i njegova oštra primjena.
Od objavljivanje njegove fotografije je prošlo nekoliko godina, a ako se nešto i promijenilo, kaže on, niko nije primijetio. On priča da portali masovno kradu fotografije prilikom preuzimanja tekstova, koje uglavnom i potpisuju, dok nekako fotografe redovno zaborave.
– Naravno da nam smeta što nam preuzimaju fotografije i bilo bi lakše da nas barem potpišu. Najgori su portaloidi. Oni ne potpisuju ništa i ne možete ni pronaći osobu kojoj biste se obratili, a ovamo ste proveli cijeli dan na terenu, čekali i pokisli samo da biste napravili fotku, da bi je neko iz tople kancelarije samo preuzeo. U takvim situacijama se obično javim uredniku te redakcije, ako ima impressum. Nakon poziva oni većinom potpišu. Izvine se i kažu da nisu namjerno. Nikada nisam imao većih incidenata da sam nekome prijetio tužbom ili tužio. Mislim da to kod nas ni ne bi urodilo plodom. Bila bi to samo stogodišnja sudska procedura bez valjanog epiloga – rekao je on i dodao da do sada nije bio u situaciji da je neko odbio da ga potpiše. Ševčuk govori da je bilo i onih koji su prije preuzimanja i objavljivanja pitali da prenesu. Takođe, dešava se i da ga iz redakcija koje nemaju fotografe, zamole da im nešto uslika. Takve kolege uvijek ispoštuje, ali i oni njega.
Fotoreporter Nezavisnih novina Velibor Tripić kaže da se najćešće krade ono što snime za redakciju novina i portala. Ono što fotoreporteri rade “sa strane”, obično je zapečaćeno ugovorom o autorskom djelu i to se plaća. Međutim, njihova autorska djela uglavnom kradu kolege novinari za ilustrivanje tekstova. Tada reaguju ili oni, ili se to radi preko urednika.
– Nikada nismo tužili nekoga, vjerovatno zato što se svi međusobno poznajemo. Dešavalo se ranije da nas ne poptišu uprkos reakcijama, ali sada se to više ne dešava. Mislim da je ovo što se dešava u Srbiji dijelom odradilo posao i kod nas. Pročulo se da ljudi tuže pa uvukao neki strah. Međutim, neke naše fotografije su objavljivane u Srbiji i Hrvatskoj bez pitanja, a da bismo tu reagovali, morali bi angažovati advokate u tim zemljama, što se nama ne isplati – objašnjava Tripić.
Na pitanje kako funkcioniše umetanje kodova u fotografije i da li je to nama od pomoći, on objašnjava da se prema njima traži medij koji ih je prenio i da je to korisno samo ukoliko želite da tužite onoga ko je ukrao autorsko djelo. Međutim, to se trenutno samo u Srbiji pokazalo kao efikasno.
– Pošto ja nemam vremena da sjedim čitav dan i gledam ko je prenio i objavio moju fotografiju, onda ništa. Snimio sam fotografiju Milorada Dodika sa onim željezničarem (pokojni Čedo Knežević, prim. aut) koja je obišla sve medije, ali ja nisam ništa imao od toga. Prvi koji te prenese, navede te kao autora, ali kada krene masovno preuzimanje, više niko ni ne gleda ko je prvi objavio. Nismo nikada dobili nikakve novčane nadoknade za fotografije koje su otišle dalje. Zato sada radimo tako da, ako nam je fotografija bitna, intervenišemo da nas barem potpišu – kaže Tripić i dodaje da se u Srbiji situacija promijenila tek kada se nekoliko jačih fotografa autora udružilo i podnijelo tužbe, što je kasnije dovelo do naplate 5 000 evra za krađu jednog autorskog djela i uplašilo ostale. On misli da bi samo nešto tako moglo dovesti do pomjeranja kod nas. Sve dok se samo priča o tome, nema efekta.
Njegov kolega Vladimir Stojaković kaže da se više puta nalazio u neprijatnim situacijama kada su mu preuzimali fotografiju i davali joj neki drugi kontekst. Dešavalo mu se, kaže on, da mu preuzmu privatnu fotografiju sa Facebooka i stave na ilustraciju teksta, a da on kasnije, iako nije znao za to, ima problem zbog toga.
– Posebno mi je smetalo kada moja fotka završi kao ilustracija nekog kontroverznog sadržaja i u kontekstu koji nije imao veze sa tim. Tada sam reagovao jer je to direktna zloupotreba. Izvinjavali su se, čak su mi jednom rekli da im se super uklapala. Nudili su mi honorar, ali morao sam da objasnim da se to ne radi bez pitanja. Ako im treba fotografija, mogli smo se dogovoriti oko angažmana i slično, a ne uzeti fotografiju sa Facebooka i objaviti bez pitanja. Rekli su mi: “Mi smo spremni da ti platimo fotku”. Čekaj, zašto si spreman da je uzmeš bez pitanja? Ne mogu da mi plate i da me ućutkaju, a napravili su mi problem – kaže on. Na pitanje kako reaguje kada mu neko spomene besplatno reklamiranje, kao izgovor koji se često koristi u opravdavanju krađe autorskih djela, on kaže da mu je to smiješno.
Ogroman problem vlada u krajnjem nesrazmjeru novinskih fotografa i portala i medija koji operišu na tržištu., kaže on.
– Deset fotografa opslužuje 1 000 medija, a dobijaju samo jednu platu. Pred nama je tek težak posao. Izborna je godina, sad ćemo dobiti još nekoliko desetina portala koji će gurati neke svoje priče. Ko će to da ilustruje? Vidjećete, to će sve biti zasnovano na 80 odsto krađe – kaže Stojaković.
Fotograf portala Klix.ba Davorin Sekulić kaže da oni koriste vodeni žig kojim označavaju fotografije, ali ni to nije dovoljno da se spriječi krađa. Onaj ko je naumio da vam preuzme fotografiju, kaže on, on će da je “kropuje” i da isiječe pečat. Ne poštuje se ni toliko da se, kaže on, ako se već ukrade fotografija, onda barem potpiše autor i mediji koji je prvi objavio. O ostavljanju žiga, da ne govorimo.
– Nažalost, to je veoma čest slučaj, najviše kod divljih malih portala za koje se ne zna ni čiji su. Tu se svakodnevno kradu i tekstovi i fotografije. Međutim, to rade i veliki portali. Posljednji primjer se nije desio nama jer smo imali žig preko cijele fotografije, kada su izlazili iz sudnice Fahrudin Solak, Fadil Novalić i Fikret Hodžić, fotografije smo imali mi, kolege sa Radiosarajeva i Slobodne Bosne. Od kolege sa Radiosarajeva preuzeta je fotografija bez pečata i izašla je na naslovnoj stranici Dnevnog avaza. Naravno, kolega se žalio, ali svelo se na “neće se više ponoviti” – priča Sekulić.
On kaže da mu krađe teško padnu. Danima su čekali da bi nastao snimak, često do nekih doba noći. Oni najuporniji su uspjeli u tome, a drugi su se nekažnjeno okoristili. On kaže da se sve ovo dešava zato što nemamo adekvatnog zakona koji bi spriječio krađe.
– Bila je neka presuda prije dvije godine protiv Oslobođenja. Parnica je trajala nekoliko godina, a na kraju je naknada bila negdje oko 100 KM i nešto preko 1 000 KM sudskih troškova. Mislim da je tako nešto bilo. To je suludo – kaže on.
Svaka fotografija, priča Sekulić, koja je ukradena istovremeno je i lako dokaziva. Svi koji se bave profesionalno fotografijom imaju podatke u originalnoj fotografiji. To je način da otkrijete ko vam je preuzeo fotografiju i tražite potpis. Takođe, to je dobro ako ćete tužiti pa da možete svaku od njih da pronađete. Međutim, kod nas je još ide sa tim “da se ne zamjerimo” jednu drugima. Situaciju usložnjava, priča on, činjenica da smo ove godine imali epidemiju koja je mnoge kolege koštala radnog mjesta. Pošto mnogi mediji više ne mogu da plate fotoreportere, preuzimanje postaje još rasprostranjenije. Ako se tome doda rast broja online medija, nalazimo se i u epidemiji krađe autorskih djela.
– Jeftinije je da preuzmu fotografiju nego da plate čovjeka. Nama se dešava da nas ne potpišu čak i kada intervenišemo. Ipak, najviše preuzimaju portali koji nemaju impresum. Tu možemo reagovati samo da pošaljemo mail na formu koja se nudi, ali to se uglavnom ignoriše i ostaje bez odgovora – kaže on.
Iako formalnopravno zaštićene Zakonom o zaštiti autorskih i srodnih prava u BiH, zaštita je samo deklarativnog karaktera, ozbiljnog djelovanja nema. Fotografije se „skidaju“,“šeruju“ i „kače“ a da niko ni ne pomisli da li iza njih stoji autor čija se prava upravo tako narušavaju. Lične fotografije koje su takođe autorsko djelo, iako privatne, brzo se raznesu na internetu u slučaju da osobe na njima postanu akteri neke priče. Ni to ne bi smjelo da se radi bez odobrenja onoga ko je postavio slike, posebno ne kada se radi o ličnim fotografijama, jer se ovdje narušavaju ne samo autorska, već i prava na privatnost.
U Evropi i svijetu svakako postoji i odavno se štiti ovaj vid autorstva, ali prema svim pokazateljima, BiH je daleko iza modernih regula. Daleko strožiji stav imamo prema plagiranju tekstova, dok se prenošenje fotografije bez saglasnosti autora ili barem potpisivanja, uopšte ne smatra krađom, iako je za kršenje ovog prava predviđena kazna od 1000 do 200.000 KM.
Teorija govori da se u ovoj oblasti autorska prava krše zbog neznanja i nesvjesnosti da se ono povređuje. Ovo drugo obično se odnosi na sadržaje na internetu i opšteprihvaćen pristup da sve što se nađe tamo, svima stoji na raspolaganju za upotrebu.
Mnogo je teže kada se autorska prava krše namjerno. Svjesni da gotovo nema fotografa koji će zbog krađe slike potegnuti tužbu na neki mediji, dolazimo u situaciju da se ova djela preuzimaju svakodnevno i bez imalo ustezanja. Povremena intervencija u smislu insistiranja da se autor potpiše pod sliku i dalje ostaju na dobroj volji medija koji je preuzima, da li će ili neće da uvaži njegovu želju. Nijedan fotograf nema novca da uloži u tužbu kako bi se zaštitio, pa krađe slika uglavnom prolaze nekažnjeno ili uz poneki ljutiti telefonski poziv.
Mediji plaćaju novinarima više cijene za tekstove, dok se snimanje fotografija uopšte ne cijeni, iako nijedan tekst bez prave ilustracije neće sigurno neće biti toliko čitan. Samo izuzetno se plaćaju fotografije i to češće za printana izdanja. Novine su pažljivije prema autorima, ali ni to nije slučajno. Portali ih uglavnom samo preuzimaju, bez ikakvog kontakta sa autorom, često sa njihovih profila na društvenim mrežama. Ako operišemo cifrom da u BiH ima oko 1000 „njuz“ portala, a samo dvadesetak njih ima elemente prave redakcije sa zaposlenim fotografima, onda dobijamo rezultat da se barem 980 njih bavi prenošenjem vijesti. To dalje znači da svaki od njih barem 50 puta preuzima neku sliku i automatski krši autorska prava fotografa.
Fotoreporteri koji su druženje sa kamerom odabrali kao životni poziv na pitanje da li se isplati to što rade, govore da da, ali tek kada slikaju svadbe, maturske zabave i rođendane. Od toga žive. Izvještavanje u slici za medije je više stvar zadovoljstva, a malo ko od njih ima neke finansijske koristi, i to uglavnom ako se stalno ili honorarno zaposle u ovim kućama. Fotografi nisu najbolje organizovani, pa ni nemaju načina da zajedno nastupe i zaštite se od krađe autorskih djela. Nije rijetkost i da ne znaju na šta imaju pravo niti kakva pravila važe u oblasti autorskog zakonodavstva. Ako ih i plate, po slici dobiju pet do deset maraka, a za eksluzivne fotografije i do 50 KM. Novinari za jedan tekst obično naplate od 50 do 100 KM, a ekskluzivni i po nekoliko puta više.
Razlike u zaradama se vide od grada do grada, kao i među entitetima. Novinar dopsinik iz manjeg mjesta obično je i fotograf, pa kada pošalje tekst za koji ga plate 20tak maraka, fotografije uglavnom dostavlja gratis. Onaj u većem gradu ima ponekad priliku da proda sliku za isti iznos a da mu tekst nije ni potreban. Fotografi iz Banjaluke kažu da su njihovi honorari daleko niži od kolega u Sarajevu i da zarade i do četiri puta manje. Jedini fotografi koji mogu da zarade dobru platu od ovog posla, tvrde oni, ne žive u BiH, već u Hrvatskoj i Sloveniji.
Autorska fotografija BiH ipak postoji i ona se može zaštiti u Institutu za intelektualno vlasništvo BiH. Da bi se to uradilo, potrebno je platiti 30 KM za registrovanje djelo. Bez ovoga se teško dokazuje vlasništvo, pa se fotografi štite formatom, čuvajući za sebe „raw“ a dajući za objavu „jpg“. Dodatni problem imaju fotoreporteri dnevnih medija, koji ne mogu da zaštite toliki broj svojih djela, pa zbog čega je postao popularan „watermark“, vodeni žig preko slike sa logom medija, pa onaj ko je prenosi, mora da reklamira drugi medij ili da moli autora za posuđivanje.
I tu je bitno da se zna razlika između autorskog i vlasničkog prava. Autor fotografije je nosilac autorskog prava, dok vlasničko može da se prenese na medij ili na treće lice. Autorsko pravo ne može da se prenese, a vlasničko može i ono ima određen rok trajanja a može da se ograniči i uslovima. Iako autorsko pravo po zakonu traje 70 godina nakon smrti autora, za fotografiju u BiH se može reći da ono traje do trenutka „aplouda“ na internet. Nakon toga postaje svačija i tako će i ostati dok se njeni autori ne organizuju i zatraže zaštitu za svoja prava.
A. Pisarević/SrpskaCafe.com
Tekst je nastao u okviru projekta “Zaštita autorskih prava novinara/ki i drugih medijskih djelatnika u Bosni i Hercegovini”, koji implementiraju Udruženje BH novinari, Hayat TV, Dnevni list i Srpskacafe. Projekat je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.