Sve priče o teškom i stidljivom otvaranju granica, zabranama ulaska i tranzita, detaljnim kontrolama, mjerenju temperature i vraćanju kući, pale su u vodu kada su se putokazi na slovenačkom iza samo jedne jedine krivine pretvorili u italijanske.
Tako smo, zapravo i shvatili da smo “prešli granicu” između ove dvije države, u automobilu sa tablicama iz BiH u kojem su bile tri osobe različitih prezimena i boravišta i to samo dan nakon što su Italijani najavili će otvoriti granice.
Doduše, vijesti da su granice nakon tri mjeseca otvorene bile su škrte i nisu davale shvatljiva objašnjenja putnicima, ali nas to nije posebno uplašilo, jer smo nakon nešto telefoniranja i dopisivanja sa našim ljudima tamo, bili prilično ubijeđeni da su strašne priče o strogim kontrolama izmišljotine i predrasude. Ipak, nismo znali šta nas čeka na terenu i šta će se desiti ako prođemo Hrvate i Slovence i dođemo do italijanske granice. Na sreću, ovu posljednju nismo uspjeli ni da vidimo, jer nikakve barijere na putu nije bilo, pa smo prešli iz jedne države u drugu iznenađujuće neprimjetno.
Dakle, 24 sata nakon otvaranja, na granicama nije bilo ničega, ni kućica sa graničnom policijom, niti čika i teta u bijelim zaštitnim skafanderima iz filma Variola vera, zaustavljanja, mjerenja temperature, pokazivanja dokumentacije o nebolovanju, garantnih pisama, konzularnih uvjerenja o tranzitiranju, maski, rukavica, naočara… Ničega.
Ako bismo bili do kraja iskreni, najviše smo se zadržali prilikom izlaska iz BiH i pri ulasku u BiH, možda po jedan i po minut u oba slučaja, drugi put jer su graničnom policajcu ispali naši pasoši pored auta pa smo morali napolje da ih skupljamo.
Ali, krenimo ispočetka. Izlazak iz BiH prije svitanja dan nakon što je Italija otvorila granice, obezbijedio je da se na graničnom prelazu u Gradišci pojavimo jedini i uz kratak razgovor i pomalo zabrinut pogled graničnog policajca “da li će nam Hrvati praviti problem”, prošli smo u Hrvatsku bez previše priče. Niko na granici nije imao ni masku ni rukavice, pa smo već na početku putovanja imali osjećaj stare normalnosti, a ne ove nove koju nam servirajuu sve vrijeme.
Hrvatski granični policajac nas je takođe pitao gdje ćemo i na odgovor: “Do Italije” dopunio sa “imamo li kakve dokumentacije”. Rekli smo da imamo potvrde iz Generalnog konzulata BiH u Milanu, koje smo i imali, te da smo u tranzitu i vraćamo se za dan. Nije tražio da pogleda potvrde, pa je pitanje ispalo kao ispunjavanje neke forme, eto da nešto pita. Dobili smo ulazne pečate i nakon 50 sekundi nastavili svoj put. Takođe, ni na ovom prelazu granični policajci nisu nosili nikakvu zaštitnu opremu niti pokazali bilo kakvo interesovanje za naše zdravlje.
Gnjavaže nije bilo ni na “Bregani”, na izlazu iz Hrvatske i na ulazu u Sloveniju. Granični policajac iz “Dežele” nas je dočekao sa osmijehom, pogledao pasoše i rekao nam gdje najbliže možemo kupiti vinjetu, naljepnicu koja se u ovoj zemlji koristi kao naplata putarine. Pri ulasku u objekat u kojem ih prodaju nalazi se i mjenjačnica, a radnici nam nisu tražili da unutra nosimo maske i rukavice. Čak su veselo odmahivali glavom na naša pitanja istaknutom natpisu o nošenju zaštite i odgovarali da ne treba i da je sve u redu. Isto je bilo i u prodavnici na benzinskoj pumpi gdje smo pili kafu.
Prvu patrolu policije uopšte vidjeli smo u Italiji, nakon Graničnog prelaza “Fernetiči” kod Trsta i to kada su nas obišli na auto-putu i otišli dalje jer su bili brži. Divota Italije može se vidjeti i u tome da vas svaki čas obleti neki Maserati ili drugi italijanski luksuzni automobil.
Po dolasku u Trst mogli smo vidjeti da je značajno manje ljudi na ulicama, a da ogromna većina nosi zaštitne maske. Naša domaćica nas je zamolila da ih nosimo ispod brade jer još nije najjasnije da li se moraju nositi i dalje. Zapravo su tog dana objavili da maske više nisu obavezne, a do tada je svaka neposlušnost rigorozno kažnjavana. Najniža kazna je 500 evra, pa smo ih brže bolje i bez riječi stavili preko usta i nosa, za svaki slučaj.
Gužve u gradu nije bilo, vjerovatno dijelom zbog toga što ljudi zato što uvijek ne izlaze ako ne moraju, jer su i za izlaske ranije bili oštro kažnjavani, ali dijelom i zbog groznog vremena. Padala je hladna kiša i kvarila ugođaj, a pratila nas je od Trsta pa sve do iza Zagreba.
U samom Trstu još uvijek ne radi veliki broj prodavnica, ali ni ugostiteljskih objekata. Stolovi i stolice tamo gdje su otvoreni lokali, raspoređeni su kao i ranije, bez distanciranja kakvo su uveli kod nas, ali sa jednom ili dvije stolice manje. Međutim, niko vas ne sprečava ako želite da spojite stolove. Saznali smo od domaćice i da je zabranjeno sjedenje više od tri osobe za stolom, ali policajci koji su prošli pored nas nezainteresovano, nisu djelovali kao da im nešto smeta. Pogotovo jer je i za drugim stolovima bilo više od tri osobe. Ljubazna Kineskinja koja nas je poslužila nosila je masku preko nosa i usta, ali smo vidjeli da je okolo bilo drugih zaposlenih koji je nisi imali.
Kada smo popili kafu i pojeli sladoled “kod Kineza” na legendarnom italijanskom Ponte Rosou i kratko prošetali, došlo je vrijeme da krenemo kući.
Ono što je obilježilo naše putovanje su radovi na putevima i kiša. Ne znamo da li se u Italiji spremaju kakvi izbori, ali dosta puteva im je razrovano i u izgradnji. Radova je bilo i u Hrvatskoj, ali tamo znamo da se spremaju izbori. Takođe, gušći saobraćaj vidjeli smo tek kod Zagreba, a u Italiji smo neprestano obilazili kamione koji preko cijele zemlje šibaju u kolonama. Kiša koja nas je stigla u Italiji, pratila nas je do iza Zagreba, a dodala je i magle, slabe vidljivosti i donijela dosta nervoze u satima kada nas je već dobro dohvatio umor.
Tek kada smo došli do naplatnih kućica na izlazu nakon auto-puta iz pravca Trsta prema Graničnom prelazu “Pasjak” vidjeli smo “prve rukavice” na rukama radnice koja nam je naplatila putarinu. Masku nije nosila.
Granični policajci Slovenije na ovom prelazu nisu nam ni pogledali pasoše kada smo rekli da smo u tranzitu, kao ni hrvatski. Prošli smo bez ikakvih kontrola.
Prvi pečat dobili smo kada smo izlazili iz Hrvatske prema BiH na graničnom prelazu u Slavonskom Šamcu. Pitali su nas gdje idemo, mi rekli kući i to je bilo to. Prešli smo preko savskog mosta i nakon što smo pokupili ispuštene pasoše sa betona, završili našu postpandemijsku avanturu.
Andrijana Pisarević / SrpskaCafe.com
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.