Bio je jedan od najvećih i najvoljenijih rok heroja. Da je živio u nekom drugom vremenu, možda bi i danas bio živ i svirao za svoju dušu u nekom od anonimnih američkih klubova željnih dobrog bluza.
Ali, u vrijeme kada se pojavio na sceni, publici su bili potrebni idoli, pa je Džimi Hendriks jednostavno bio predodređen da postane zvijezda mitskog kalibra.
Njegovu životnu priču, od djetinjstva provedenog u siromašnoj crnačkoj porodici, preko tinejdžerskih lutanja Amerikom, do klasičnog uspona i tužnog, ali očekivanog pada i nesrećne smrti, ne bi moglo da smisli ni tuce najbolje plaćenih holivudskih scenarista.
Jedini koji se u njoj nije snašao bio je upravo njen glavni junak, ne uspjevši da na vrijeme shvati da u nametnutoj, ali čudnoj i neumoljivoj igri nazvanoj rok cirkus, opstaju samo najjači. A Hendriks to nije bio. Osećajan i nesnalažljiv, nije umio da ostvari željeni kontakt ni sa publikom ni sa prijateljima, nije umio da pronađe i uspostavi vlastiti identitet i sopstvene kriterijume vrijednosti.
Umjesto njega, govorila je gitara, ali ona nije umjela da kaže sve što je tištilo njenog vlasnika, niti je mogla da mu pomogne u kritičnoj noći: Hendriks je umro sam, napušten, prevaren i neshvaćen.
Poklekao je pod teretom preteškog bremena koje nije uspio da iznese na svojim nejakim leđima.
Džimija Hendriksa je ubila njegova sopstvena slava od koje nije znao da se odbrani.
Prvi honorar od 35 centi
Mnogi autori Hendriksovih biografija povezuju neke ključne crte njegovog karaktera sa nesrećnim, rano prekinutim djetinjstvom. Rođen 27. novembra 1942. godine u američkom gradu Sijetlu, Džejms Maršal Hendriks morao je već u trećoj godini života da se suoči sa iznenadnom smrću svoje majke Lusil i siromaštvom iz kojeg njegov pošteni otac Džejms Alen, baštovan, nikako nije uspijevao da se izvuče.
A i kako bi:
– Šta vrijedi što je moj otac imao posao, kad preko zime nema ni trave ni cvijeća o kojima bi vodio računa – govorio je Hendriks.
Najranije djetinjstvo prošlo mu je u maštanjima da postane gitarista. Imao je običaj da “svira” na običnoj metli, zamišljajući sebe na pozornici obasjanoj reflektorima.
Shvativši da gitara nije samo prolazna djetinja ludost malog Džimija, Hendriks senior je nekako smogao snage i novca da mu za jedanaesti rođendan kupi malu akustičnu, a nešto kasnije i električnu gitaru i time mu definitivno odredi životni put. Gitaru je naučio da svira sam, a osim što je bio ljevak, oduševljavao je time što je mogao svirati zubima te iza leđa. Prva gitara koju je dobio od oca Ala, bila je za dešnjake, ali on je sam preokrenuo žice i prilagodio je sebi.
Džimi je pohađao škole za bijelce gdje se konačno suočio sa životnim realnostima i doživeo prvo veliko razočarenje svog života. U šesnaestoj godini bio je izbačen iz škole jer je viđen kako drži bijelu djevojku za ruku.
Poslije ovog nemilog događaja nije promijenio obrazovnu ustanovu, već stil života. Odlučio je da postane slikar, nekoliko godina je lutao po Americi da bi “stekao inspiraciju”.
Ipak, gitaru nije napustio. Uvidjevši da od nomadskog života nema nikakve koristi, da je više gladan nego sit i da za slikanje ipak nema dovoljno talenta, okrenuo se najboljoj prijateljici i uskoro počeo da zarađuje. Prvi koncert, sjećao se, održao je u jednom skladištu oružja, za 35 centi.
Obaveza služenja vojnog roka nije mogla da mimoiđe ni Hendriksa, pa se on, da bi što pre prebrinuo brigu, prijavio kao dobrovoljac. Bila je to pametna odluka – Vijetnam je već bio blizu.
Demobilisan poslije povrede zadobijene prilikom jednog neopreznog doskoka (bio je padobranac), odlučio je da se ne vraća kući.
Sljedeće dvije godine proveo je na turnejama, prateći na koncertima Ajka i Tinu Tarner, Bi Bi Kinga, Sema Kuka i Litl Ričarda.
Tina Tarner je kasnije pričala da je bio toliko sjajan da su svi znali da je samo pitanje vremena kada će se iz dubine pozornice preseliti pod same reflektore, a Bi Bi King ga je neizmjerno hvalio.
Niko se, međutim, nije ponudio da mu u tome pomogne.
Poznaješ li Kleptona?
U jesen 1966. Džimi se javio ocu rekavši mu: “Promijenlli su mi ime i spremaju se da me odvedu u Englesku i od mene naprave zvijezdu”.
Ovom telefonskom razgovoru prethodila je posjeta Česa Čendlera, basiste legendarnih “Enimalsa”, kafeu “Ua” u Njujorku. Fasciniran onim što je vidio i čuo, Čes je odlučio da napusti grupu i sasvim se posveti svom otkriću.
– Mnogo puta bio sam zbunjen – govorio je – smatrajući da se negdje krije nekakva začkoljica. Nije mi išlo u glavu kako ga prije mene nije otkrio neko drugi?
Hendriks nije postavljao nikakve uslove. Štaviše, bio je srećan što će vidjeti Evropu, znajući da nema šta da izgubi. Kasnije je priznao da je bio očaran time što mu je pomogao basista jedne od njegovih omiljenih grupa, ali da bi, takođe, prihvatio bilo čiju ponudu.
Ipak, nepovjerljiv kakav je bio, Hendriks je dugo ispitivao Čendlera o uslovima za rad, životu muzičara i drugim stvarima koje su ga interesovale, a bile su vezane za Englesku.
– A onda me je upitao poznajem ii Erika Kleptona – sjeća se Čendler.
– Kad sam mu rekao da sam sa njim izvanredan prijatelj, poskočio je i zamolio me da ga upoznam. Zatim se vratio da svira kao da se ništa nije dogodilo.
Pet nedjelja kasnije, Džimi i Čes iskrcali su se na londonskom aerodromu “Hitrou”. Najvažnije je bilo pronaći adekvatne prateće muzičare: ritam-sekcija budućih Ikspiriens (Experience) ubrzo je pronađena u likovima Noela Redinga i Miča Mičela.
Prvi singl, “Hey Joe”, izašao je 16. decembra 1966. i odmah dospio na četvrto mjesto top-liste “Melodi Mejkera”.
Ono što je potom uslijedilo, danas je jedno od ključnih poglavlja istorije rokenrola.
Uspon i pad
Hendriks je odjeknuo kao nevjerovatna senzacija. Interesovanje za njega bilo je toliko da su sljedeće dvije godine proletjele filmskom brzinom. Na isteku 1968. Hendriks se još nije bio osvijestio, a već je iza sebe imao nekoliko nezaboravnih nastupa na festivalima, albume “Are You Experienced”, “Axis: Bold As Love” i “Electric Ladyland”, raskid sa menadžerom Čendlerom, nekoliko teških incidenata, raspušten sastav, piće i drogu kao nerazdvojne saputnike.
Sem gitare, koja je proizvodila najnevjerovatnije tonove i na kraju bivala zapaljena uz pomoć benzina i upaljača, Hendriks nije imao nijednog prijatelja.
Publika je oduševljeno prihvatila njegov način života koji joj je svakog dana nudio nove senzacije, ali su oni koji su ga poznavali, zabrinuto vrtili glavom znajući da to ne može da izađe na dobro.
Hendriksov problem najbolje je objasnio njegov kolega Džef Bek.
– Jedina Džimijeva nevolja doćiće u trenutku kada bude htio da izađe iz okvira koji je sam sebi nametnuo. Publika će željeti nešto novo, a Džimi se toliko afirmisao u određenoj kategoriji da će u nekoj drugoj teško postati prihvatljiv.
Sljedeća, 1969. godina, trebalo je da pruži odgovor na ovo pitanje.
Ali, Hendriks je padao sve niže i niže.
Svi se slažu da se njegov najzvjezdaniji trenutak dogodio avgusta 1969. na čuvenom Woodstock festivalu. Nastupivši uz još tridesetak zvijezda, među kojima su se našli i Dženis Džoplin (Janis Joplin), Džoan Baez (Joan Baez), “Who” i “Ten Years After”, Hendriks je bio bolji nego ikad.
Njemu samom, međutim, nije kretalo na bolje. Na ploči “Band of Gypsies” predstavio je nove saradnike, Bilija Koksa na basu i Badija Majlsa na bubnjevima, ali je bilo očigledno da je to sastav koji ne može ni da se približi Ikspiriensima iz najboljih dana. I Hendriks je to shvatio, pa je uskoro vratio Mičela na mjesto bubnjara.
Ali, bilo je kasno. U noći između 17. i 18. septembra 1970. telefonska “sekretarica” Česa Čendlera primila je posljednju poruku velikog gitariste: “Čovječe, pomoć mi je tako potrebna”.
Čendler, međutim, nije bio u Londonu…
Nije vaskrsao
Umro je u krevetu pored djevojke Monike Danneman, 18. septembra u 11.45 časova, u hotelu Samarkand u Londonu. Imao je 27 godina.
Mnogo se manipulisalo njegovom smrću, ali je autopsijom nedvosmisleno utvrđeno da je smrt nastupila usljed gušenja od povraćanja izazvanog prekomjernom upotrebom barbiturata. U prevodu, presudila mu je prevelika kombinacija vina i tableta za sapvanje. Postoji teorija da ga je ubio njegov menadžer, ali to nije nikada dokazano.
Sahranjen je 1. oktobra na groblju u rodnom Sijetlu. Nije vaskrsao na sopstvenoj sahrani, kako je jednom prilikom najavio da će učiniti.
Ranije snimljeni album “Cry Of Love” izašao je odmah poslije Hendriksove smrti i pokazao da je u njemu bilo još snage da prebrodi krizu. Nedostajalo mu je, međutim, samo malo vremena.
Legenda kaže da je bio najveći, najbolji i najuzbudljiviji gitarista koji je ikada zasvirao na planeti Zemlji. Neka ostane zapisano i to da mu do dana današnjeg niko nije oduzeo sve ove epitete.
yugopapir.com
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.