Jedan od najboljih i najomiljenijih pjesnika Rusije, čiji su stihovi čitani u svemiru, koji je sam sebe smatrao posljednjim pjesnikom sela, Sergej Aleksandrovič Jesenjin, rođen je 3. oktobra 1895. godine u selu Konstantinovu.
U idućih 40 godina vodio je i umjetnički i privatni život kojem se teško može naći premca u svjetskoj književnosti, a koji je skončao samoubistvom 28. decembra 1925. godine.
Za života je bio osjećajan i brižan prema porodici, razočaran u one u čijim je rukama bila vlast Rusije, uvijek odan prijateljima, ženama i piću, a iznad svega bio je vječiti sanjar, što možda najbolje dočaravaju riječi koje je sam zapisao:
“Ko sam, šta sam, ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne, u magli i memli,
živio sam usput, k'o da sanjam,
kao mnogi drugi, na toj zemlji.”
Djetinjstvo je proveo u siromašnom seljačkom zavičaju sa roditeljima i sestrama, a te je prve sretne dane boravka u zavičaju uvijek nosio sa sobom i posvetio im je mnogobrojne svoje stihove.
Rano je počeo pisati te stekavši srednjoškolsko obrazovanje, godine 1912, slijedeći snove o uspjehu i želju za olakšavanjem života roditeljima, odlazi u Moskvu gdje je namjeravao stupiti u Pedagoški institut, a ubrzo se zaposlio kao lektor.
Već tokom tih prvih godina boravka u Moskvi imao je problema s vlastima, o čemu se saznaje iz pisama upućenih prijatelju kojem piše da ga prate i da mu policija otvara pisma. Iako je u ruskoj prijestolnici naišao na tešku književnu atmosferu, ubrzo mu se počinju snovi ostvarivati i pjesme mu počinju izlaziti u listovima “Dobro jutro” te “Dječji svijet”.
Godine 1915. odlazi u Petrograd u kojem je vladala apatična atmosfera uoči Prvog svjetskoga rata. Donijevši sa sobom dušu punu narodnih motiva i svu jednostavnost ruskoga sela, vrlo je brzo prihvaćen u književne krugove, a narod ga je smatrao svojim glasnikom.
Od 1914. do 1916. priprema svoje prve dvije zbirke, “Radunjicu” i “Plavetnilo”, koje predstavljaju ukupno njegovo stvaralaštvo do revolucije. U obe zbirke sve pjesme su vezane uz prostranstvo sela, obiluju narodnim junacima i u njima bukte boje zavičaja. Iduća je njegova zbirka “Ispovijest mangupa”, koja je nastajala pod uticajem A. Bloka te obiluje simbolističkim obilježjima.
Nakon toga Jesenjin postaje jedan od pokretača imažinizma, stila kojim piše i jedino svoje prozno djelo, “Bobij i Druškan”.
Jesenjin je dane u Moskvi i Petrogradu provodio boemski: putovao je s ostalim imažinistima kako bi promovisao pravac, vlasti ih nisu trpile zbog skandala koje su izazivali, organizovali su književne večeri i, krećući se u takvim krugovima, Jesenjin se prepustio alkoholu.
Sve je više bio ogorčen i frustriran bijedom života vjerujući uvijek u bolje sutra koje nikad nije dočekao. U tom periodu nastaju “Ana Snjegina”, najrealističnije njegovo književno ostvarenje te zbirka “Krčmarska Moskva” koju su vlasti dočekale na nož, optuživši Jesenjina da pjesmama pokazuje sumnju u revoluciju.
Ipak, ni kad je bio najviše napadan, nije htio odustati od svojih snova i svojih stihova.
U Jesenjinovom životu žene su imale važnu ulogu. Uvijek je za sobom vukao bezbrojne ljubavi i avanture. Godine 1917. oženio se glumicom Zinaidom Raikh s kojom je imao dvoje djece, ali taj se boemski brak raspao 1921.
Njegova sljedeća supruga bila plesna ikona Isidora Dankan, s kojom je brak takođe neslavno propao nakon samo godinu dana zbog burnih karaktera oboje umjetnika.
Treći se put oženio unukom Lava Tolstoja, Sofijom, s kojom je u braku bio samo sedam mjeseci. Neposredno prije vjenčanja sa Sofijom bio je u sumnjivim odnosima sa svojom književnom sekretaricom Galinom Benislavskom koja je u njega bila zaljubljena godinama.
U danima pjesnikove osamljenosti i umora, ona mu je bila najveći oslonac, a njeno se ime najčešće spominje uz njegovo. Galina je život završila samoubistvom na grobu čovjeka kojeg je čitav život voljela i čiju smrt nije mogla da preboli, a sahranjena je pored njega.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.