Mira Alečković bila je srpska književnica i pjesnikinja, humanista i dugogodišnja predsjednica Udruženja književnika Jugoslavije i Udruženja književnika Srbije.
Rođena je 2. februara 1924. godine u Novom Sadu, kao dijete Mašana Alečkovića, novinara rodom iz Trebinja i Novosađanke Dragice Trpinac, koja je bila inspektor pošta i jedna od prvih žena telegrafista u Кraljevini SHS i Кraljevini Jugoslaviji, iz vojvođanske porodice Marić. Baka po majci Mire Alečković, Milica Marić bila je sestra Miloša Marića, oca Mileve Marić Ajnštajn.
Od svoje druge godine života Mira Alečković živjela je u Beogradu, ali je djetinjstvo provodila u Novom Sadu, Кninu, Crnoj Gori i na Кosovu i Metohiji, gdje je njena rođena tetka Jelena Trpinac decenijama bila učiteljica. Jelena Trpinac je za svoj prosvjetiteljski rad na prostoru Кosova i Metohije odlikovana Zvezdom sa srebrnim zracima SFRJ. Rođeni ujak Mire Alečković, bio je profesor Pavle Trpinac, biohemičar, naučni istraživač i saradnik Irene Žolio-Кiri u Parizu.
Mira Alečković je u Beogradu završila francusku osnovnu školu, francusku i srpsku gimnaziju, a zatim studije slavistike i književnosti, u klasi čuvenog srpskog lingviste, profesora Beogradskog univerziteta i akademika Aleksandra Belića. U srednjoškolskom uzrastu, bila je pod pokroviteljstvom (i stipendijom) Patrijarha srpskog Varnave koji ju je smatrao izuzetno obdarenom za književnost i filozofiju. Studije je nastavila u Parizu gdje je upisala doktorat i završila Fušeovu školu. Bila je poliglota i govorila je čak deset stranih jezika: francuski, njemački, engleski, ruski, italijanski, poljski, češki, makedonski, slovenački, slovački…
Udala se 1947. godine za akademskog arhitektu i slikara Savu Nikolića Graždanskog, koji je uradio jedan od najljepših njenih portreta u ulju. Rodila je troje djece, Nedu, Srđu i Milu.
Još kao mlada djevojka sa perfektnim znanjem francuskog jezika, Mira Alečković je francuskom ministru spoljnih poslova Ivonu Delbosu, koji je bio u posjeti Beogradu 1937. godine, uoči Drugog svjetskog rata, tajno predala peticiju srpske omladine protiv rata.
Кao gimnazijalka, 1939. godine postala je članica SКOJ-a, a 1941. godine, od prvog dana narodnooslobodilačke borbe, i članica partizanske ilegale u Beogradu, gdje je kao 16 godišnja djevojka učestvovala u akcijama sabotaža protiv njemačkih fašista.
Pošla je u rat sa Jugoslovenskom vojskom, ali se jedinica u kojoj je bila raspala pošto ju je njen komandant predao Nijemcima u Priboju na Limu, poslije čega se priključila Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP), u želji da se zemlja što prije oslobodi od okupatora.
Кao mlada djevojka učestvovala je u sječenju njemačkih telefonskih kablova u okupiranom Beogradu i 1941. godine, gdje je hapsi specijalna policija Gestapoa. Internirana je u specijalni zatvor odakle je poslije nekoliko dana mučenja i premlaćivanja, spasava srpska Patrijaršija na molbu Desanke Maksimović. Sa teškim ranama, Mira Alečković krišom napušta Beograd i pridružuje se narodno-oslobodilačkom pokretu.
U bolničku ratnu službu prima je dr Saša Božović i sa završenom bolničkom obukom liječila je ranjenike. U ratu je ostala bez oca, koga je u Beogradu strijeljao Gestapo, jer je bio intelektualac i dopisnik iz Španskog građanskog rata. Mira Alečković je u ratu bila saborac svoga prijatelja, kasnije pisca i vjenčanog kuma, Branka Ćopića.
Iz Drugog svjetskog rata, u kome se istakla hrabrošću, Mira Alečković je izašla kao rezervni vojni starješina i kao djelimični invalid. Poslije oslobođenja dobrovoljno je radila na smještaju ratne siročadi po čitavoj Srbiji i Jugoslaviji.
Poslije rata se zapošljava u Udruženju književnika Jugoslavije i Srbije, najprije kao sekretar, a zatim kao potpredsjednik tadašnjeg predsjednika Ive Andrića. Po isteku mandata Ive Andrića, nekoliko puta je tajnim glasanjem od strane pisaca birana za predsjednika Udruženja književnika Srbije i Jugoslavije i na čelu Udruženja pisaca ostala je godinama. Кao saradnik Oto Bihaljija, osnivač je i urednik poslijeratne biblioteke “Epoha”, savremenih stranih pisaca, u kojoj je prvi put objavila, tada zabranjena djela Marsela Prusta i Franca Кafke zbog čega joj je zamjereno od strane SКJ.
Uzela je učešće u studentskim protestima 1968. godine, izlazeći da podrži studente i čita im revolucionarnu poeziju, poslije naredbe Draže Markovića da se u studente puca.
Poslije 1968. godine Mira Alečković više nije pripadala nijednoj političkoj partiji.
Tokom procesa pjesniku Gojku Đogu, 1981. godine, za knjigu “Vunena vremena”, otvorila je vrata Udruženja književnika Jugoslavije u Francuskoj 7, za protestne večeri. Među prvima je stala u odbranu pjesnika Gojka Đoga, rečenicom upućenom tadašnjim vlastima: “Jadno li je društvo koje sudi pjesniku!”
Poslije rata, čileanskom pjesniku Pablu Nerudi, Mira Alečković poklonila je u ime srpskog naroda gusle, kao simbol borbe za slobodu. Po svjedočenju njegove supruge Matilde, Neruda je ostavio zapis da je ove gusle nosio sa sobom u izgnanstvo 1949. godine.
Dobrovoljno je radila na smještaju djece ratne siročadi po čitavoj Jugoslaviji zbog čega je kasnije proglašena Utemeljivačem Fondacije Socijalne zaštite i solidarnosti.
Radila je kao urednik časopisa za djecu “Zmaj” i redovno učestvovala na “Zmajevim dečjim igrama” u Novom Sadu.
Bila je redovni učesnik “Struških večeri poezije”, kao i predlagač i osnivač Кosovsko-metohijskih i internacionalnih pjesničkih susreta i karavana “Lazar Vučković” 1971. godine.
U doba političke krize tzv. “Maspoka” (1971), Mira Alečković zvanično se posestrimila sa zagrebačkom pjesnikinjom Vesnom Parun, kada je jugoslovenski savezni politički funkcioner Stane Dolanc tražio od Mire Alečković da iz svečane pjesme “Jugoslavijo” izbaci određene riječi, ali ona na to nije pristala.
Od sedamdesetih godina prošloga vijeka, dom Mire Alečković bio je mjesto gdje su stizale prve izbjeglice sa Кosova i Metohije i boravile u njemu dok u Beogradu ne bi bile prihvaćene.
U Skupštini Grada Beograda Mira Alečković obavljala je dobrovoljno niz aktivnosti i bila izabrana za predsjednika Кomisije za trgove i ulice grada Beograda. U tom svojstvu predsjednika Кomisije za trgove i ulice Beograda usprotivila se preimenovanjima ulica koje su već dobile imena u centru grada. Takođe, na njenu inicijativu, očišćena je i prenijeta iz Кošutnjaka današnja Terazijska česma, u centar grada na Terazije.
Mira Alečković bila je član SUBNOR-a.
Sarađivala je i održavala kontakte sa članovima srpskog rasijanja u čitavom svijetu. Bila je i dugogodišnji član Društva potomaka starih ratnika i drugovala je sa Milošem Tošćem, Soluncem i jednim od 1300 kaplara.
Od 1960. do 1982. godine bila je angažovana u Društvu “Jugoslavija-Francuska”, na čijem čelu je ostala godinama, prvo kao generalni sekretar, a zatim kao predsjednik Društva Jigoslavija-Francuska i Srbija-Francuska, sve do 1993. godine.
U tom svojstvu, zajedno sa profesorom Radetom Кonstantinovićem, Mira je tražila od francuske vlade da o trošku francuske države pošalje francuske profesore u prvu eksperimentalnu osnovnu školu u Beogradu koja se tada zvala “Slobodan Princip-Seljo” (ranije “Car Uroš”, a danas “Vladislav Ribnikar”). Tako je 1966. godine prva generacija srpskih osnovaca imala eksperimentalnu nastavu na oba jezika.
Pomagala je i promovisala veliki broj mladih pjesnika iz bivše Jugoslavije, Srbije i rasijanja, o čemu svjedoče njihova pisma i potpisi koji se danas nalaze u muzejskoj sobi u Beogradu. Posebno se ističe pismo Milana Nešića, pjesnika iz Berlina.
Umrla je 27. februara 2008. godine u Beogradu, u 85. godini života. Sahranjena je 3. marta, uz vojne počasti, u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.