U logoru Jastrebarsko ustaše su dovodile decu od jedne do 14. godine. Zbog bolesti, gladi i maltretiranja od strane opatica, odnosno časnih sestara, svakog dana je umiralo deset do 12 djece, a među njima i bebe. Dio djece, od šest do devet godina, među kojima sam i sam bio, izdvajali su i prevaspitavali u “ustaškom duhu” i nasilno pokrštavali, oblačili ustaške uniforme, učili nas ustaškim pesmama i svakodnevno vodili u crkve kako bismo učili o novoj veri.
Ovako započinje svoju ispovijest za “Glas Srpske” osamdesetšestogodišnji Gojko Rončević Mraović jedan od djece koja su na svojoj koži osjetili ustaški teror i maltretiranje u logoru za djecu Jasenovac-Jastrebarsko, jedinih logora za djecu poznatih u svijetu, u kome je umoreno 19.432. djece, od jedne do 14 godina. On danas živi u Beogradu, jedan je od posljednjih svjedoka ustaških užasa i terora ćutnje i skrivanja istine proteklih decenija. Ova starina nosi žig najmračnijih vremena ljudskog roda, a istinu nikada nije držao u sebi, već je cijelom svijetu nastojao da ispriča kroz šta je prolazio samo zato što je Srbin.
– Ustaše su brutalno ubile 30 članova moje bliže i dalje porodice. Sve kuće u mom selu Trstenica 45 kilometara južno od Zagreba bile su spaljene, a stanovništvo masakrirano. Krajem 1941. stradala je moja uža porodica, otac, majka, dva brata i sestra. Mene su nakon toga odveli u logor za djecu Jastrebarsko, gdje su inače dovođena djeca ubijenih roditelja sa čitavog prostora NDH. Srpski partizani s Korduna 26. avgusta 1942. godine oslobodili su nas iz logora, a ja sam došao u Srbiju – nastavlja Rončević Mraović.
Njegovu životnu priču imali su priliku da slušaju mnogi, od Njujorka do Jerusalima, a svjedočenje Rončevića za svoje radove koristio je i njegov veliki prijatelj Gideon Grajf. Iako je i sam doživio pakao ustaških logora, Gojko je veliki dio života proučavao istorijske spise i podatke, a pomogao je mnogim naučnicima na tome da se istina o genocidu nad Srbima pročuje na svim meridijanima.
– Prema Srbima vršen je sistemski genocid, proklamovan od strane Mile Budaka koji je plasirao poznatu tezu trećinu pobiti, trećinu pokatoličiti i trećinu proterati. Počeo je progon i pogrom srpskog, jevrejskog i romskog stanovništva. Progonitelji nisu bili okupatori, već prvi susjedi, hrvatski zlikovci, ustaše, uz svesrdnu pomoć katoličkog i islamskog klera. Bez ikakvog povoda i razloga, napadali su, pljačkali, ubijali i palili sva srpska sela u koja su ušli – kaže Rončević Mraović.
On dodaje da su razmjere ustaških zločina ogromne, da je na teritoriji NDH bilo hiljade manjih Jasenovaca.
– Navešću samo jedan primer ustaškog varvarstva koji se desio u pravoslavnoj crkvi u Glini, 3. avgusta 1941. godine kada je na prevaru, pod izgovorom da ih vode na pokrštavanje u katoličanstvo, zaklano 1 030 ljudi, a u sedam navrata ukupno 1 700, među kojima je i devet članova iz moje familije Mraović. Iz crkve su tekli potoci srpske krvi. Leševi su bačeni u jame u okolini Gline – kaže Rončević Mraović.
Ovaj bistri starac nikada nije želio da se njegova sudbina koristi u svrhu njegove lične promocije.
– Mislim da pojedinačne slučajeve i sudbinu, ma koliko bila tragična ne treba previše isticati, zato što je stotine hiljada naših ljudi skončalo pod najtežim mukama, a da im se ni ime ne zna, na mjestima gdje su živi zavidjeli mrtvima. Zato je vrlo važno da mlade generacije neguju kulturu sjećanja na sve žrtve genocida – zaključuje Rončević Mraović.
Devedesete
Gojko Rončević kaže da sve ono što ustaše nisu završile tokom Drugog svjetskog rata nastavila je Hrvatska tokom ratnih sukoba devedesetih godina.
– Moje selo Trstenica pred Drugi svjetski rat imalo je 954 stanovnika, poslije rata 623, a da li znate koliko ima danas? Jedna porodica sa tri člana. Slična situacija je na prostoru Korduna, Banije, Like, Slavonije, etnički su potpuno očišćeni – ističe Rončević.
Glas Srpske
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.