Mirijam Menkin je bila prva osoba koja je uspješno vantjelesno oplodila ljudsku jajnu ćeliju, ali malo ljudi danas zna njeno ime.
Jednog utorka u februaru 1944. godine, ova 43-godišnja laboratorijska tehničarka ostala je budna čitavu noć umirujući osmomjesečnu ćerku – “uzorak uživo”, imala je običaj da kaže za nju – kojoj su upravo počeli da rastu zubi.
Narednog jutra, Menkin je otišla u laboratoriju, baš kao što je to činila svake nedjelje tokom proteklih šest godina. Srijeda je bio dan kada je uvodila svježe oprano jajnu ćeliju u rastvor sperme koji je podsjećao na oblak u staklenoj posudi i molila se da ta dva entiteta postanu jedno.
Kao tehničarka harvardskog stručnjaka za plodnost Džona Roka, Menkinova je željela da oplodi jajnu ćeliju van ljudskog tijela. Bio je to prvi korak u Rokovom planu da izliječi neplodnost, koja je doktorima uporno predstavljala naučnu misteriju. Njegov cilj je bio da pomogne ženama koje su imale zdrave jajnike, ali oštećene jajovode, uzrok jedne petine slučajeva neplodnosti koje je viđao na klinici.
Obično je Menkin izlagala spermu i jajnu ćeliju tako da budu u kontaktu oko 30 minuta. Ne i ovaj put. Godinama kasnije, ispričala je novinaru šta se tu desilo.
– Bila sam toliko iscrpljena i pospana da sam, dok sam gledala pod mikroskopom kako spermatozoidi obigravaju oko jajne ćelije, zaboravila da pogledam na časovnik sve dok odjednom nisam shvatila da je prošao čitav sat… Drugim riječima, moram da priznam da je moj uspjeh, nakon šest godina neuspjeha, nastao zahvaljujući, ne genijalnoj inspiraciji, već prosto drijemanju na poslu – objašnjavala je naučnica.
U petak, kad se vratila u laboratoriju, vidjela je nešto čudesno: ćelije su se spojile i sada su se razdvajale, čime se po prvi put vidjelo kako izgleda ljudski embrion oplođen pod staklom.
Dostignuće Mirijam Menkin najaviće novo doba reproduktivne tehnologije, u kojoj će neplodne žene moći da zatrudne, djeca da se prave u epruveti, a naučnici da zavire u najranije stadijume života.
Svet će 1978. godine upoznati prvo dijete nastalo vantjelesnom oplodnjom, Luiz Braun, začeto u procesu poznatom kao VTO (vantjelesna oplodnja). Uskoro je VTO postala unosan posao: 2017. godine, VTO je činila većinu od 284 385 pokušaja asistirane reprodukcije u SAD, a posljedicu toga bilo je rođenje 78 052 beba kao što je Luiz Braun.
Uprkos načinu na koji je ispričala priču, uspjeh Mirijam Menkin nije bio slučajan. Kao i svi oni drugi značajni trenuci naučnih otkrića, da bi se stiglo do tamo bile su potrebne godine i godine istraživanja, teško stečenih tehničkih vještina i strpljivosti da se isti eksperiment iznova ponavlja.
Ona će napisati sama ili u saradnji sa drugima 18 naučnih radova, između ostalog dva istorijska izvještaja o tom prvom uspjehu u časopisu “Science”. Ali za razliku od koautora Roka, ona neće postati opštepoznato ime.
Ljubav prema nauci od malih nogu
Mirijam Fridman rođena je u Rigi, u Letoniji, 8. avgusta 1901. godine.
Dok je još uvijek bila beba, njena porodica je emigrirala u SAD, gdje je njen otac kao ljekar donosio kući dovoljno novca da joj omogući bezbrižno djetinjstvo i kućnu poslugu. Kasnije će se sjetiti kako ga je “očarano” slušala dok ju je zabavljao pričama o tome kako će nauka uskoro pronaći lijek za dijabetes.
Početak njene naučničke karijere je obećavao, diplomiravši 1922. godine na Univerzitetu Kornel iz histologije i komparativne anatomije. Sljedeće godine stekla je master iz genetike na Kolumbiji i kratko predavala biologiju i fiziologiju u Njujorku.
Ali kad je odlučila da pođe očevim stopama i upiše se na medicinski fakultet, naletela je na prvu prepreku: odbila su je dva najjača medicinska fakulteta u zemlji.
Umjesto toga, udala se za studenta medicine na Harvardu Valija Menkina. Mirijam Menkin radila je kao sekretarica da bi pomogla mužu da završi studije, otišavši toliko daleko da je čak stekla drugu diplomu iz sekretarskih studija na koledžu Simons.
Iskoristila je priliku da se prijavi na kurseve iz bakteriologije i embriologije, asistirajući mužu sa eksperimentima u laboratoriji. Tu je upoznala Gregorija Pinkusa, harvardskog biologa koji će postati, zajedno sa Rokom, tvorac pilule za kontracepciju.
Menkin je čvrsto riješila da bude naučnica koja će pomjeriti granice plodnosti još dalje.
Ali onda se desilo nešto što ni ona ni Rok nisu mogli da predvide: njen muž je izgubio posao. Kao njegova supruga i majka njegove djece, morala je da ga slijedi na Univerzitet Djuk, u Sjevernoj Karolini, gdje se vantjelesna oplodnja smatrala skandalom – i, makar za jednog ljekara, “vantjelesnim silovanjem”.
Bez znanja Menkinove, istraživanje vantjelesne oplodnje u Bostonu ukopalo se u mjestu. Nijedna od Rokovih asistentkinja nikad više definitivno neće uspjeti vantjelesno da oplodi ćeliju.
U slučaju Menkin, dva faktora su je vratila istraživanju plodnosti, čista upornost i malo sreće.
Kud god bi je odveo posao njenog muža, ona bi tražila priliku da lovi jajne ćelije i pronađe laboratorijski prostor. Kucala je na vrata istaknutih istraživača u oblasti reprodukcije i tražila od Roka da joj napiše preporuke.
Ranih pedesetih, Menkin se preselila nazad u Boston. Ponovo je počela da radi sa Rokom u laboratoriji, ali u protekloj deceniji mnogo toga se promijenilo.
Umjesto toga, njena prava strast bila je rješavanje naučne zagonetke vanmaterične trudnoće. Za nju je rad sa vantjelesnom oplodnjom bila šansa da postane dio šireg naučnog projekta, ostvarenje karijere koja je negdje usput skrenula sa puta.
BBC
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.