Dragan Stojković Piksi zvanično je preuzeo reprezentaciju Srbije i sada slijedi nezahvalan zadatak.
Od selektora se ne može očekivati da uči igrače fudbalu, niti to treba raditi sa “orlovima”. Srbija ima tim sa renomiranim igračima, u jakim evropskim klubovima, na Stojkoviću je samo da stvori hemiju ili strukturu gdje se zna ko šta radi, da tim ima “glavu i rep”, čak i kada ne ide.
Antić je svojom harizmom, poštovanjem i ugledom uspio da napuni Marakanu i iznese teret Mundijala, iako je Srbija nesrećno ispala u Južnoj Africi. Presudio je Antiću sukob sa Tomislavom Karadžićem, moglo mu se zamjeriti samo na utakmici sa Ganom, koju smo jalovo napali i poklonili joj pobjedu, kada je Milovan Rajevac vodio afričku selekciju.
Pala je Njemačka, a onda je Srbija odigrala možda i najbolje poluvrijeme u Antićevom mandatu, protiv Australije. Sreća “orlove” nije pogledala, promašivali su se ziceri pred praznim golom, za to su kažnjeni, ali daleko od toga da je Antić izgubio povjerenje igrača i javnosti.
Direktno je presudio raskol sa Karadžićem, a za Antićem se i godinama kasnije žalilo, upravo zbog toga što je vratio vjeru u reprezentaciju, napravio joj kult i vratio povjerenje javnosti.
Sa druge strane, Muslin nije imao tu harizmu i moć da imenom ujedini svlačionicu, ali je znao da postroji stvari i znalo se da Dušan Tadić vodi igru. Poslije dužeg vremena dobili su “orlovi” pravog lidera, kasnije se ta uloga izgubila i nije bilo jasno definisano ko je kičma tima.
Zato je Piksijev najveći zadatak da napravi “reset” u svlačionici i napravi kombinaciju najboljeg što su uradili Antić i Muslin. Ego igrača mora da se ostavi po strani (pa i po cijenu toga da ego selektora bude glavni), a Piksi kao veliko igračko ime ima samo jedan mali nedostatak, koji se možda može osjetiti u očima igrača koje će okupiti.
Ljubiša Tumbaković nije imao autoritet i povjerenje igrača, što je i sam priznao, iako je loptu prebacio u polje koordinatora za fizičku pripremu i oporavak, Andreje Milutinovića.
Naveo je imena poput Luke Jovića, Dušana Tadića, Aleksandra Mitrovića, Luke Milivojevića, Darka Lazovića i Nemanje Radonjića, kao igrače koji su mu otkazivali i kojima je Milutinović određivao režim rada, navodeći da je tako stvoren “paralelni stručni štab”.
Taj nedostatak komunikacije dovoljno govori i na Piksiju je da taj problem riješi, usput mora i da uspostavi autoritet kao trener koji je ipak vodio klubove samo u Japanu i Kini. Prošlo je vrijeme kada bi novije generacije gledale Piksija kao fudbalsko božanstvo. Luka Jović je imao tri godine kada je Stojković igrao na EVRO 2000, Sergej Milinković Savić pet, Dušan Vlahović se te godine rodio…
Pozitivna stvar je što Piksi konačno može imati pravi trenerski elan za posao, jer je Nagoja bila pionirski korak, a Gvangžu R&F finansijski unosna glavobolja. Jedan pogled na “hajlajtse” utakmica dovoljan je da pokaže koliko se Stojković nervirao radeći sa netalentovanim Kinezima, moleći boga da Duško Tošić “pokrpi” odbranu, a Eran Zahavi u napadu odradi svoj dio posla.
U takvoj konstelaciji, gdje si sa brojem stranaca ograničen, nije bilo lako stvoriti nešto epohalnije, ali se Stojković može pohvaliti uspjesima sa Nagojom. U debitantskoj sezoni je zauzeo treće mjesto, a u trećoj godini, donio je prvu titulu šampiona u istoriji. Vodio je Nagoju od 2008. do 2013. godine i tu je napravio ozbiljan staž.
– Svaka utakmica je bila veoma teška, ali napraviti ovakav rezultat prvi put u istoriji kluba, to je zaista nešto posebno. Veoma sam srećan i ponosan sam na ljude iz Nagoje. Ovo je potpuno drugačije u odnosu na vrijeme kada sam bio igrač. Ovaj put imam puno odgovornosti i veoma sam zadovoljan svojim radom i borbenošću svih svojih igrača. Tri utakmice prije kraja Džej-Lige, mi smo već prvaci. To je sjajan rezultat – rekao je Stojković 2010. godine kada je pobijedio Kašimu u šampionskoj trci.
Kasnije je Nagoja pala na sedmo mjesto, zatim i na 13. mjesto, kada se čak spekulisalo o odlasku u Arsenal.
– Volio bih da mi Piksi bude nasljednik. Postoji stotine razloga za tako nešto. Njegova fudbalska filozofija je skoro identična mojoj. Imamo iste ideje i obojica težimo ka savršenom fudbalu. Znao sam da će njegovi timovi igrati napadački, sa mnogo pasova. Tačno je to i uradio i pokazao je da će biti veliki trener. Rekao sam mu da će dostići visine ako bude uspio da prebaci svoju maštu svojim igračima – rekao je jednom Venger ostrvskim medijima 2011. godine.
Nije preuzeo Arsenal, ali ostaje nada da će njegove lijepe riječi pretvoriti u djelo sa reprezentativcima Srbije
Nedostatak trenerskog iskustva na ovim prostorima i hronični problem pristupa igrača biće mu mač sa dvije oštrice.
Nova.rs
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.