Dođoh, vidjeh i doživjeh fijasko. I još ispadoh smiješan i neozbiljan. E, tako nekoliko dana od nedjeljne bure izgledaju svi koji su pokrenuli pitanje Superlige Evrope.
Bilo ih je 12, već do srijede broj se sveo na prste jedne ruke jer su redom počeli da odustaju. Za samo nekoliko sati bogati klubovi su pojeli šamar koji je bio u najavi od prvih trenutaka otkako su u nedjelju uveče samouvjereno objavili – Proglašavamo Superligu!
Arsenal se prvi izvinio za grešku, Liverpul takođe, ostali Englezi su obrazložili razloge za odustanak od ideje koju su mnogi opisali kao “krađu fudbala”.
Neki i kao njegovo ubistvo.
Engleze su ispratili Italijani kod kojih su saopštenja ličila na objašnjenje nadurenog djeteta iz Juventusa i Milana, svjesnih da su potučeni u ovoj igri.
Nisu direktno rekli “dižemo ruke od Superlige”, već da “sadašnji trenutak nije pravi” i slične neke formulacije, kojima u nešto ljepše oblande uvijaju kapitulaciju.
Zaigrali su se sa prejakim “igračima”. Zaboravili su zašto je fudbal počeo da se igra na početku. Amerikance on, kao sport, i ne zanima bogzna koliko, a njihov biznis je i zakuvao cijelu priču.
Prosječan Amerikanac neće moći da nabroji deset igrača koji igraju u “ligama petice”, ali će zato znati pola NFL i MLB lige u po noći.
Fudbal nije sport franšiza, to nije kao NBA i ne treba da bude. Taj zatvoreni “fazon” funkcioniše na tlu Sjedinjenih Država i radi izvrsno jer postoji kao čitav sistem od osnovnih, preko srednjih škola i koledža do onog pravog, NBA.
To ne prolazi u fudbalu, ili bar ne za sada. Zamislite nekog Adrijana ili Ronalda koji dolazi sa koledža i kako nosi onu crnu kapu, pa onda svlači univerzitetsku odoru i oblači dres za polufinale velikog takmičenja.
U Evropi postoji Evroliga, ali sa razlikom što FIBA nije UEFA ili FIFA i ne prepušta monopol tako lako.
Previše ljudi kotrlja loptu i previše njih vjeruje da može da postane jedan “Imperator”, a još više njih voli da gleda nekog “Fenomena”.
Nije bez veze fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu. Zato su navijači prvi važan faktor zašto Superliga nije uspjela.
Kad se ljubav pomiješa sa tradicijom, posebno na mjestima gdje ima i kapitala, stvara se čvrsta veza i velika moć.
Mislite da 12 klubova ne bi “iskuliralo” navijače da nisu ekspresno postali svjesni gubitka koji bi pretrpili dugoročno tako što im navijači sa finansijski dobrostojećeg tržišta poput Velike Britanije okrenu leđa?
Pa nisu ludi. Znaju da će možda za potpis i igranje Superlige zaraditi 300, 350 miliona. Čak i neki Arsenal koji bi tamo vjerovatno služio kao Fulam za napucavanje jačih.
Lijepo je 350 miliona u kasi u vreme krize, ali koliko je to održivo sada, u očima navijača nikako. Zato su protestovali i ispred Stamford Bridža, ostavljali transparente ispred Old Traforda.
Društvene mreže su zatrpali umrlicama fudbala, a onda brže bolje opelima za Superligu, jer su prethodno bili spremni da okrenu leđa klubovima u koje su se kleli.
Britanci vole da odu na utakmice Premijer lige, njima je to vjerovatno vrijednije nego Liga šampiona, Superliga ili bilo šta drugo. I onda da prihvate da Premijer liga izbaci njihov omiljeni klub iz takmičenja jer je klubu zinulo nešto za pare? Nema šanse.
Ne zato što im ne bi prijalo da jedan Liverpul igra protiv Reala na nedjeljnoj bazi, već zato što to u krajnjoj liniji i ne treba da bude “tako normalno”.
Ako se izgubi taj oreol posebnosti, šta nam onda ostaje? Prst će na daljincu samo prelijeteti preko dugmeta “dalje”, jer poslije dvije, tri godine, nedjeljni “super-evro” derbi tipa Juventus – Mančester junajted ne zanima više toliko ljudi.
Liga šampiona uspijeva da sačuva taj oreol, pa je zato i više igrača reklo “ne” Superligi.
Drugi važan razlog, poslije navijača za fijasko elitnog takmičenja, jeste baš u samim fudbalerima. Oni su isprva stidljivo, kasnije sve glasnije i jasnije istupali i pričali da je ideja Superlige smeće.
Bruno Fernandeš se bunio rekavši da snovi ne mogu da se kupe, Danijel Podens takođe. Istupali su i neki naši momci poput Stefana Mitrovića, dok je Ronaldo pozirao bez majice i pokazivao trbušnjake.
Nije ni Mesi ništa rekao, ali u ovom slučaju glas brojnih drugih igrača je bio dovoljan da nadglasa ćutanje najvećih. Pardon, najboljih na terenu.
Glas je bio jači posebno kod onih koji su bili rezignirani jer ih niko ništa nije pitao. Henderson je mobilisao sve kapitene Premijer lige da kažu svoje mišljenje kada je već Superliga počela da se urušava.
Opet, vlasnici Superlige znaju da mnogo ljudi prati fudbal zbog pojedinih igrača i ako baš ti igrači kažu “marš”, to je jasna poruka i za navijače da pokažu klubu šipak.
Superliga bi, da je opstala, bila nova forma ropstva jer vas poslodavac ne obavesti o svojim namjerama nego samo “bup”, kaže vam: e sad radiš to i to.
Nema hoću-neću, ko te to pita. Džaba ideš na posao ako ideš kao da te neko tamo lupa bičem. A fudbal bi trebalo da je igra.
Svoj glas digle su i legende koje su redom počele da prozivaju uprave Liverpula, Mančester junajteda i ostalih da su se prodali.
Geri Nevil i Džejmi Karager su rekli da im više niko neće vjerovati, Mika Ričards da je sve to odvratno, čak i čuveni Ser Aleks Ferguson je rekao da je protiv, Dejvid Bekam… spisak ide u nedogled.
Njihov glas dakako ima težinu, jer nije prošlo dovoljno godina i generacija da ove mlađe ne znaju ko je recimo Fergi ili Karager, ili Nevil.
Ed Vudvord je zato sam birao da napusti Junajted jer je znao šta slijedi. Andrea Anjeli je stavio interes ispred kumstva sa Čeferinom, pa ga je šef UEFA prozivao da je “zmija”.
Nema šanse ni da ostali poput Anjelija ili Florentina Pereza mogu da prođu “tek tako”, jer će na sve da se obruši organizacija koja ni sama vjerovatno ne zna koliko para ima.
To je i treći razlog zašto je Superliga “pukla”. Kad vam organizacija koja postoji decenijama i koja drži monopol nad fudbalskim takmičenjima u Evropi kaže “stop”, dvaput ćete razmisliti prije nego joj se suprotstavite.
Jesu bogati i Real i Juventus i Junajted i Liverpul, sve to stoji, ali su mnogi od njih i u dugovima. Real kuka kako je izgubio stotine miliona zbog korone, Barselona gura preko milijarde u minusu, ostali se zadužuju.
Pritom, Madriđani našli da rekonstruišu stadion i prave svemirski brod od pola milijarde u teško vrijeme. Krenuli su svi za novcem i izvisili. UEFA o tim stvarima ne brine i takve dugove nema. Mnogo novca se sliva u njenu kasu i da želi, mogla bi da ulije mnogo više para u Ligu šampiona.
Ali neće. Bar do sada nije htjela dok Džej Pi Morgan nije izašao sa pričom da će u Superligu biti uloženo nekoliko milijardi. UEFA, osim finansijskih, ima i one druge, izvršne mehanizme koji će zatvoriti klubovima mnoga vrata u Evropi.
Kad vam zaprijete da će vas izbaciti iz svih svojih takmičenja za nekoliko dana, možda se vi mašite prava i krenete da listate je l’ to moguće, ali onda stavite prst na čelo i kažete: što bih rizikovao?
Zbog nečega što nije sigurno da će uspjeti? Neka, neka.
FIFA takođe nije gledala blagonaklono na Superligu, očito i kad se pojavila informacija da će igračima iz klubova Superlige biti zabranjeno da igraju za reprezentacije nikom to nije prijalo.
Statusno-pravna moć UEFA i FIFA daje im za pravo da ucjenjuju klubove na taj način i tjeraju igrače da im se suprotstavljaju iznutra.
S druge strane, finansijski istupe i kažu “mi ćemo da damo četiri, pet milijardi evra, a vas ćemo redom da pokažnjavamo”.
Četvrti važan razlog je izostanak podrške iz Francuske i Njemačke. Kad je objavljeno da su Bajern i Pari Sen Žermen kao moćni klubovi odbili Superligu, s jedne strane je bilo onih koji su se pitali: Ok, kakva je to Superliga ako u 20 apsolutno najjačih klubova nema i ova dva?
Nijemci su u startu znali da to dugoročno u ovom trenutku bar nije dobra ideja i dali su dodatni metak u ruke Čeferinu. Francuzi takođe. Bar nominalno Francuzi, jer je u priči bio Pari Sen Žermen.
Naser Al-Kelaifi preko svoje sportske grupe BeIN sports daje milione za prava prenosa Lige šampiona, pritom sjedi u odborima i ostalim tijelima evropskog fudbala i sad će sve to da baca u vodu. Neće.
Kad se sve to raspalo, onda osnivači Superlige, opet u maniru koji nekako “miriše” na Anjelija i Pereza, a opet u stilu nadurenog djeteta kažu – Bajern i PSŽ niko nije ni zvao.
Šio mi ga Đura što nije. Dakle, najjači klubovi u tri od pet liga petice su pristali, ali klubovi iz dvije nisu.
Mediji su takođe odigrali važnu ulogu jer kad su se oporavili od šoka da se nešto tako veliko dešava, niko nije bio spreman i kadar da predvidi koliko dalekosežne posljedice mogu da budu.
Ali kad na naslovnim stranama najvećih listova pročitate da “Sram vas bilo”, boldovano i podvučeno, kao i naslove sličnim ovom, to onda dodatno psihološki utemelji strah kod prosječnog čovjeka da glasnije i burnije reaguje.
Zato je u tom nekom “zagrljaju” medija i masa postalo jasno da će u kovčeg Superlige vrlo brzo biti zakucan i posljednji ekser, a da se nijedan sudijski zvižduk nije prolomio stadionom.
Prosto, bogati klubovi i Amerikanci su se u nedovoljnom razumijevanju evropske kulture kockali i izgubili, pa je ljudski da oni i rukovodioci klubova inspiratora priznaju poraz.
Ako to nisu spremni, onda nisu ni potrebni sportu, jer ma koliko novca imali, uvijek treba imati i osjećaj za fer-plej i širu sliku, što ovi odmetnuti kockari nisu imali – i neka su se zaj***i.
nova.rs
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.