U Ukrajinu sam došao 2020. i u početku nisam dolazio u sukob sa proruskim snagama u Donbasu, a onda se sve promijenilo krajem februara, priča Vjekoslav Prebeg, Hrvat kojeg su ruske snage zarobile u Ukrajini.
Prebeg kaže da mu je prijatelj iz Sjeverne Irske rekao da je lijepo u Ukrajini.
– Rekli su tada da je rat stacioniran i da se sve faktički odvija u rovovima. Ja sam povjerovao. Tokom prve rotacije uopšte nije bilo dejstava. Odmah je potpisan prekid vatre obostrani. Ljeti smo kopali i kosili. Zimi smo cijepali drva i čistili snijeg – kaže Prebeg za RTRS.
Bježali smo da sačuvamo glavu
Dodaje da se sve promijenilo krajem februara.
– Već 24. februara u pet popodne nismo mogli da zadržimo položaje i povukli smo se. Bježali smo da sačuvamo glavu, ne znam koliko sam puta do kraja marta bježao i molio Boga da me ne ubije nešto. Granate su padale i na tri metra. Sjedio sam jednom ispod velikog rovokopača i “grad” je pao na nekoliko metara od nas – rekao je Hrvat.
On je naglasio da nije stekao utisak da je ukrajinska vojska dobro opremljena i da može da se nosi sa ruskim snagama.
– Ja to nisam vidio. Ne znam kako je u ostatku Ukrajine. Od 1. marta nismo imali internet, malo smo slušali radio i čekali šta nam kažu zapovjednici, koji su donosili neke informacije. Svaka tri dana je išla grupa iz svakog voda i dobili bismo hranu i vodu – rekao je Prebeg.
Naređenje za povlačenje je stiglo 11. aprila. Ukrcali su se na kamione, međutim, počelo je dejstvo ruske artiljerije, plan za organizovano povlačenje je tako osujećen, a svako je potom bio prinuđen da se snalazi kako zna i umije. Komanda ih je prema njegovim riječima ostavila na cjedilu.
– Moj vod je imao desetak ljudi i uveče smo se vratili u naše sklonište. Pokupili smo hranu i naoružanje. Krenuli smo ka Zaporožju. Zapovjednika satnije nije bilo. Danima nismo jeli. Ljudi su čupali neke trave i jeli, pa sam i ja. Na kraju je ostalo nas 17. Naš put je trajao 12 dana. Govore da smo prešli oko 250 kilometara. Padao je i snijeg na nekoliko sati. Uhvaćeni smo 23. aprila oko 5 ujutru. Bili smo gladni i postali neoprezni. Zapovjednik je rekao da spustimo oružje i da se predamo – prisjeća se Prebeg.
Rusi zarobljenicima dijele i slatkiše
Za ruske vojnike ima samo reči hvale.
– Moram pohvaliti posadu. Zaista su bili profesionalci. Okružili su nas. Rekli su da ispuzimo iz šumarka. Nisu dirali vjerska obilježja i vjenčane prstenove. Vezali su nam ruke i prekrili oči. Njihovi oficiri su nas ispitivali, ništa nije bilo brutalno, nahranili su nas, a mene su kao stranca odveli pred jednog generala. Dao mi je čisti donji veš i rekao da me ne diraju. Dobio sam četiri različita menija. Nemam riječi kako su se profesionalno ponijeli vojnici. Onda su nas odveli u drugu kasarnu gdje su bili stariji ljudi, nisu vojnici, vjerovatno su ljudi iz tog mjesta. Prema nama su se odnosili više nego ljudski. Kad im je poginuo zapovjednik, to im je neki običaj, dobili smo čak i mi slatkiše – rekao je Prebeg.
Tvrdi da se njegov pogled na rat promijenio njihovim djelima.
– Sebi su otklonili 17 neprijatelja bolje nego da su pucali mecima. Od nas 17 ne vjerujem da će iko ponovo uzeti oružje u ruke – rekao je Prebeg.
Navodi da u njegovoj jedinici nije bilo još ljudi sa naših prostora.
– Nisam sreo nikoga od Srba, Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca… Čuo sam da je bilo Hrvata u Azovu. U mom bataljonu je bilo pet Britanaca i jedan Amerikanac koji je odmah dezertirao – rekao je Prebeg.
Njegova sudbina je i dalje neizvijesna s obzirom na to da se se vodi kao plaćenik pred ruskim zakonima jer nema državljanstvo Ukrajine.
– Takođe mi je rečeno jer sam na ugovoru sa Oružanim snagama Ukrajine da se to na mene ne odnosi. Ne znam… Bojim se za svoju sudbinu. Spreman sam na najgore, ali nadam se najboljem – kaže Prebeg.
RTRS
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.