Savjetnica za medije gradonačelnika Banjaluke Tanja Vukomanović kandidat je za poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske na predstojećim izborima I kaže da joj od politike ništa ne treba, ali da ima želju da jednog dana može reći svojoj djeci da je dala sve od sebe da mogu da žive dobro u svojoj zemlji.
– Nikada nisam bila neko ko ćuti i posmatra ovaj sunovrat društva. Uvijek sam bila na nekom od frontova za bolji život u Republici Srpskoj. Prvo u redakciji, zatim u Gradskoj upravi, i odlučila sam da pokušam da se borim i iz Narodne skupštine. Vrijeme je da Narodna skupštine prestane da bude rijaliti i mašina za sprovođenje odluka komiteta. Zamislite da imate čast da budete jedan od 83 poslanika koji predstavljaju narod u cijeloj Republici, i vi se ne udostojite da progovorite četiri godine, ili još gore – javite se da branite stranačkog šefa ili pričate o tuđem privatnom životu, bez da i pomislite na narod koji predstavljate – kaže Vukomanovićka u intervjuu za aloonline.ba.
Ona ističe da sada imamo „nekoliko pojedinaca koji se bore za interese naroda, te ogromnu većinu koja se bori za interese partije, što im donosi ličnu korist“.
– Moral, poštenje, kultura, čast, poštovanje, demokratija, pravila…to se u NSRS gotovo izgubilo. Dvadeset godina u politici gledamo jedna te ista lica koja odavno nemaju šta da ponude osim afera i loših rezultata. Definitivno je vrijeme za promjene i nova lica. Mnogo je razloga zbog kojih želim da se uključim i mijenjam stvari na bolje. Zadatak svakog narodnog poslanika treba da bude borba protiv kriminala, korupcije i partokratije, jer su to uzroci svih ostalih problema koje Republika Srpska ima. Sloboda medija i bolji uslovi rada u medijma takođe će biti teme kojima bih se ja bavila, kao i transparentnost u institucijama. Banjaluka je svakako primjer koliko se može kada postoji volja. Meni od politike ne treba ništa, želim da dam svoj doprinos za bolje društvo, hoću da svojoj djeci jednog dana mogu da kažem da sam dala sve od sebe da mogu da žive dobro u svojoj zemlji – naglašava.
Predizborna kampanja
Predizborna kampanja je uveliko počela, mada mnogi tvrde da se kampanja na našim prostorima nikada i ne završava. Ono što je iz godine u godinu sve više karakteriše je to da je prljava, i da se često svodi na sve, osim na politiku.
U nedostatku argumenata, rješenja, konkretnih prijedloga i konkretnih odgovora, često se poseže za privatnim životom, uvredama na lični račun, vrijeđanjem čak i fizičkog izgleda, što je, kaže Vukomanovićka, van svake pameti.
– Nažalost, bili smo svejdoci da se pojave priče i snimci iz privatnog života političara, što je najveće dno koje smo ikada mogli da doživimo. Niko, kakav god da je, ne zaslužuje da se njegov privatni život nađe u javnosti. Ono što neko radi kod kuće ne treba nikoga da zanima. Nažalost, želja za vlašću i komadom moći je velika, tako da se sredstva više ne biraju – naglašava Vukomanovićka i navodi da se tračarenje prelijeva i među narod, koji umjesto da se zanima za probleme zajednice u kojoj živi, radije viri u dvorište onih koji treba da ih predstavljaju.
Komunikacija sa građanima
Prije nego što je postala javna ličnost Vukomanovićku su mnogi znali preko društvenih mreža. Izuzetan smisao za humor, mogućnost specifičnog zapažanja pojava u društvu, ali i jezik britak kao sablja (kada je potrebno), epiteti su koji krase ovu mladu damu. Njeni Twittovi su se dijelili, kako kod nas tako i u regionu, a mnogi su strahovali od kritike iz njenog pera.
– Mislim da je ćutanje danas luksuz. Ko može da ćuti svaka mu čast, znači da mu je dobro. Meni nije dok god mi prijatelji odlaze, dok god gledam prazne fakultete, nezadovoljne radnike, nerješena ubistva, strah, ucjene i dok gledam kako jedni mogu sve, a većina ne može ništa. Negativnih iskustava nije bilo, osim na društvenim mrežama. Ljudi koji me ne poznaju, krijući se iza lažnih profila, pišu svašta, razne uvrede, izmišljene priče… Na početku nije bilo prijatno čitati, zato sam i prestala da čitam. Znam dobro ko sam, šta sam, imam čistu savjest i neću dozvoliti da me sputavaju komentari onih koji me uopšte ne poznaju – navodi.
Otkad je angažovana u Gradskoj upravi, Vukomanovićka puno vremena provodi na terenu. U svakodnevnoj je komunikaciji sa građanima, a nerijetko ide i u posjete ljudima u svim banjalučkim mjesnim zajednicama. Sjajan prijem ima gdje god da se pojavi. Ipak, jedna stvar joj čini posebno zadovoljstvo, ali je često i rastuži.
– Najveći utisak na mene ostavljaju djeca. Ne mogu da budem ravnodušna kako na dječje suze, tako i na osmijehe i sreću. Uvijek me pogodi kada vidim kako mnoga djeca u našoj državi žive, kako nisu ni dobili priliku za normalan život. Posebno sam se vezala za porodicu u kojoj ima petoro divne, pametne, vaspitane djece koji nisu imali novca za sveske, već po starim tražili čist list i nosili u školu da pišu. Organzovali smo akciju, kupili im pribor, odjeću, igračke, hranu… Često sam poslije išla do njih, pomagala koliko sam god mogla… Bilo je mnogo sličnih situacija. Djeca nisu kriva i svi zaslužuju priliku da postanu dobri ljudi. Takođe, vezana sam mnogo i za životinje, tako da i te priče ostavljaju utisak na mene – priča Vukomanovićka.
Tempo 200 na sat
Draško Stanivuković jedan je od političara koji, sa timom, puno vremena ulaže na komunikaciju sa građanima. Zanimalo nas je kako izgleda jedan prosječan radni dan u takvoj ekipi.
– Svaki naš dan na poslu se razikuje, ali po jednom su svi isti, a to je da uvijek ima puno posla. Ujutro napravimo plan šta ćemo taj dan da radimo, ali toliko ima vanrednih situacija da rijetko kada ostane samo na tome što smo planirali. Ono što nam svakako oduzima mnogo energije i vremena jeste objašnjavanje građanima da stvari nisu onakve kakvim im neko pokušava da predstavi. Pojedinci bez ikakve odgovornosti često plasiraju netačne informacije, pokušavajući da naruše ugled gradonačelnika kao i Gradske uprave, a na nama je da taj ugled sačuvamo. Politika ne bira sredstva, a mi svakako moramo da ih biramo, pa nam to nekada oduzme mnogo vremena. Teško je ostati čist u ovom blatu, ali dajemo sve od sebe – rekla je Tanja Vukomanović.
U svakom poslu sukobi su neizbježni. Na pitanje da li je Draško Stanivuković zahtjevan, zbog čega se najčešće ljuti i da li ponekad ulaze u rasprave, Vukomanovićka je odgovorila:
„Jeste zahtjevan, ima velika očekivanja, ogromnu energiju, mnogo zadataka… Ljudi od njega imaju velika očekivanja, a onda i on od nas. Naljutiti ga može upravo ono suprotno – nerad i nepravda. Između nas nikada nije bilo ružnih riječi i svađa, ali rasprava jeste. Nisam neko ko klima glavom i ko je saglasan sa svim što on kaže, ponekada nemamo isto mišljenje o nekim stvarima, zato ulazimo u rasprave. Često ga kritikujem, upozoravam, skrćem pažnju, ali nemamo potrebu da to iznosim javno, dok imam priliku lično njemu reći šta mislim da nije u redu. Mislim da je to upravo uloga bliskih saradnika. Pored jakog tempa, mnogo obaveza i zadataka, sa njim nije teško raditi, prije svega jer je jako dobar čovjek, a kada znaš da radiš za ideju i za bolju budućnost, onda stvarno ništa nije teško. Ponosna sam na ono što smo u Banjaluci, uz mnoge opstrukcije, uradili za godinu i po dana, a tek smo počeli, mnogo projekata i važnih odluka je pred nama.”
Druga strana mikrofona
Tanja Vukomanović je ranije radila u medijima. Dnevna štampa je njena prva ljubav, a radom na gradskoj rubrici najbolje je upoznala sve probleme u gradu na Vrbasu. Za portal aloonline.ba je otkrila sa koje strane kamere se bolje osjeća.
– Lakše je biti iza, nego ispred kamere, mada obje strane imaju svoje mane i prednosti. Ja sam se odlučila da pređem “sa ove strane kamere” jer mislim da ovdje mogu više da doprinesem. Vodila sam se onim gdje ću biti korisnija. Nisam se pokajala, ali moram priznati da mi nedostaje novinarstvo. Sličnosti ima mnogo, ali ključna razlika je u tome što više ne postavljam pitanja, nego odgovaram na njih. Mislim da je lakše pitati nego odogovarati, ako ništa bar zbog one izreke da nema glupih pitanja, već postoje samo glupi odgovori – rekla je Vukomanovićka.
Aloonline.ba
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.