Tridesetogodišnjoj Aleksandri Stijelji iz sela Zagrad, kod Benkovca, na Petrovačkoj cesti, tokom hrvatske vojno-policijske akcije “Oluja”, ubijeni su otac i djed, a majka je od posljedica ranjavanja preminula nakon porođaja.
Stijelja se u razgovoru za Srnu prisjetila Petrovačke ceste i bombardovanja izbjegličke kolone prije 27 godina.
– Sjećam se trenutka kad je tata došao po nas u selo, vezao mi je pertle i rekao da hitno moramo krenuti, sjećam se, mama i ja bile smo ispod cerade od kamiona, sa druge strane sam vidjela babu Savu i brata Savu. U kamionu ispod cerade bilo je još dosta žena i djece. Najviše sam gledala kroz otvor cerade, zato se i sjećam da sam vidjela avione. Viknula sam odmah i pokazivala mami na njih, baba Sava joj je odmah rekla da me skloni, da aviona nema i da ne gledam kroz prozor – priča Aleksandra.
Ona se sjeća da ju je mama zagrlila, a poslije par trenutaka je opet pogledala i ponovo povikala da se avion vraća.
Aleksandra je tada ranjena, kao i njen brat Sava i majka, koja je bila trudna, dok joj je otac ubijen tokom bombardovanja kolone.
– U tom trenutku čula sam vrisak, osjetila jaku vrućinu… Žene oko mene su vrištale i plakale, pogledala sam brata i vidjela da mu curi krv u predjelu glave, a mamina ruka kojom me je grlila bila je sva krvava, kao i moja šaka. Kamion je stajao, sjećam se da su me iznijeli i vidjela sam auto koji gori. Zatim se sjećam bolnice, previjanje rana i babine priče da je vidjela mog oca kako gori u kolima. Baba je plakala sve vrijeme – priča Aleksandra Stijelja.
Ona naglašava da je “tu njeno sjećanje stalo”, ali da pamti trenutak kada su donijeli sestru iz bolnice nakon što im je majka umrla na porođaju u novosadskoj bolnici.
– Teško je pričati o tome, ali tako čuvamo od zaborava one koje volimo i javnosti pokazujemo ko su zločinci i zlikovci. Petrovačka cesta je prekid mog djetinjstva, neka duboka tuga koja nikad neće proći, jer sam nakon toga ostala bez najbližih ljudi koji će mi zauvijek nedostajati – kaže Stijelja.
Ona navodi da tada nije bila svjesna šta se dešava i napominje da nije ni znala da su ti avioni u stvari hrvatski “migovi”, kao ni da su u automobilu koji je gorio bili njen otac i djed.
– U meni nema mržnje. Zato sam ja odavno u svojoj glavi nastavila svojim putem, vjerujući da će jednog dana neko odgovarati za taj zločin počinjen nad našim narodom. Dosta je tu neispričanih priča i tužnih sudbina, a, ako je gledati sa ljudske strane pravdu, onda – počinio si zločin, odgovaraj za njega – ističe Aleksandra.
Ona se nada da će istina izaći na vidjelo.
– Svaka pravda ima svoje vrijeme, ja vjerujem da ću je dočekati – kaže Aleksandra za Srnu.
Srna
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.