Knin živi 365 dana u godini, a ne samo onih par dana koji su medijima, uglavnom onima sa strane, zanimljivi. U Kninu ljudi rade, djeca idu u školu, vrtić, jedni se rađaju dok drugi umiru, sunce izlazi i zalazi, kao i svagdje, kaže Vaska Radulović novinarka iz Knina.
Odličan je poznavalac prilika u Kninskom kraju. Na stotine priča je zabilježila, snimila, obradila, Na pitanje kako danas žive Srbi u Kninu, reći će vam da to pitanje ne voli, te da bi najpošteniji odgovor bio – da žive kao i svugdje u svijetu.
– Ako kažem teško, pa recite mi gdje je to danas lako, ako me pitaju kako je to danas biti Srbin u Hrvatskoj, ja ću reći možda teško, ali je osjećaj neopisiv. Bar meni. Živi se teško, a najveći problem Srba u Hrvatskoj, bar gledano iz neke moje perspektive je to što nas je malo, što nas je iz godine u godinu sve manje. I to je ono što je suštinski naš najveći problem. Sve ostalo može stati u kategoriju uobičajeno. Ko se izborio da nađe posao radi, ko nije imao tu mogućnost, našao je neko samozaposlenje, imate jako dobre primjere mladih ljudi, a to je ono što volim da istaknem, koji su iz te svoje ljubavi i povezanosti sa rodnim krajem, došli tu da svjedoče da se može živjeti. Znači ko hoće taj i može. Načina uvijek ima – zbori Vaska.
Naime, ako postoji ljubav kao poveznica, ljubav prema rodnom kraju, onda da, i u Kninu i Kninskim selima, može se pristojno živjeti. Jer danas su druga vremena, danas mnogo toga možete raditi od kuće, tu su i evropski fondovi ako se želite baviti poljoprivredom ili turizmom, bitno je da želite. Da hoćete. Da stvarno imate želju. I volju, kaže naša sagovornica.
– Ako čekate priliku da vam neko ponudi posao, da kaže, dođite ovdje, jer vas tu čeka posao, to nećete dobiti, Ali bojim se da to ni u velikim sredinama, pa ni u onoj iz koje vi dolazite to nije opcija, da čekate da vam neko ponudi i dobar posao, i dobru platu i kuću, toga nema. Ono što mislim da je prednost, da ljudi koji su se ovdje vratili, bilo kakve okolnosti da su na to uticale, jeste da su u prednosti, jer su svoj na svome, imaju svoju kuću, svoj komad zemlje, koji je, kako nam je pokazala i protekla pandemija, i rat i kriza, i sve ono što se u svijetu danas dešava, da je taj komad zemlje dragocjen, a taj komad zemlje smo mi naslijedili, zahvaljujući našim precima. Kada pogledate sada ovaj naš kraj i sela oko Knina i kada vidite sve ove suhozide, onda nikako ne možete ignorisati činjenicu da su to naši preci svojim golim rukama krčili, da bi mi danas imali baštu, i da bi mi danas mogli preživjeti – dodaje Vaska.
Na pitanje da li danas mlad čovjek u Kninu i Kninskom kraju ima perspektivu, Vaska odgovara pitanjem:
– Gdje to danas mlad čovjek ima perspektivu? Po meni, to zavisi od toga kakve su naše životne ambicije, kakva su naša htijenja, kakvi su naši putevi, šta mi u stvari hoćemo od života. Perspektive ima tamo gdje je čovjek vidi. Da li danas možemo reći da je lako nekome ko već ima posao? Da li su ti njihovi poslovi sigurni? Da li su svi oni koji su otišli odavde u Irsku, Njemačku, Švajcarsku otišli na sigurno? Ja nisam političar, pa neću sada reći da je naš izlaz u turizmu, poljoprivredi, stočarstvu… Širok je taj dijapazon, Koliko god mi danas živjeli u malim sredinama, ipak živimo u vremenu kada se puno toga može raditi od kuće, gdje iz malog sela možete raditi za neku inostranu kompaniju, jer imate internet u selima, što više nije rijetkost. To nam je nekako ova protekla pandemija ponajbolje pokazala. Opet kažem, ima izgleda, sve zavisi od toga šta u stvari želite – Ističe naša sagovornica.
Zanimalo nas je da li su predstavnici Srba uradili dovoljno da bi upravo Srbi živjeli bolje? Da bi svi živjeli bolje. Na to naša sagovornica odgovora, da su, iz njenog ugla gledano, sigurno mogli više.
– Sigurno je da jesu mogli više i bolje. E sad, u njihove uloge ne zalazim, niti se pitam niti odlučujem, ali imam taj kritički stav, i mišljenja sam da uvijek može i više i bolje. Šta je tu problem? Problem je, po meni, možda u tome što su marginalne stvari postale prioriteti. Navešću samo jedan primjer. Ima to veze sa politikom, Naime, ako se pitanje Srba u Hrvatskoj, svodi samo na godišnjicu obilježavanja Oluje, dane stradanja, onda to nije kompletna slika. Jer, ljudi koji su se vratili ili žive ovdje, ne žive tu samo tri četiri dana godišnje, kada se dešava obilježavanje godišnjice Oluje, obilježavaju dani stradanja i tako, ljudi ovdje žive još 360 dana u godini – kaže Vaska Radulović
Danas je veoma teško zadržati ljude na rodnoj grudi, jer jednostavno ne možete probuditi u ljudima nešto ako oni to nemaju, kaže Vaska, odgovarajući na pitanje kako zadržati ljude tamo gdje su rođeni, tamo gdje su im svi, od pamtivjeka živjeli.
– Taj osjećaj povezanosti, istinski osjećaj povezanosti i ljubav prema rodnom kraju je nešto što osjećate ili ne. Mlađe generacije od nas, koje nisu imale to iskustvo odrastanja na ovim prostorima, njima to treba približiti. Ali ne na neki površan način. Kao što sam maloprije pomenula tu sliku o životu Srba na ovim prostorima, kako je pogrešno to vezivati za ovih par dana obilježavanje Oluje kada se stavi fokus na Srbe u Hrvatskoj, tako je pogrešno da i mladi taj osjećaj za rodni kraj, za zavičaj, za djedovinu, za pretke, za crkvu, vežu na tom nekom površnom nivou, u periodu kada dođe ljeto, pa kažu hajde idemo deset dana u Knin, u Polaču, u bilo koje selo ovdje. Onda dođete tu, i kažete, ha super, tu smo, brzo ćemo stići do mora, to nije taj osjećaj. Morate im približiti neke druge stvari, neke druge vrijednosti, da bi oni to možda sutra osjetili. Sve je do nas, do vaspitanja, do nekih naših životnih odrednica, pogleda kako ćemo mi to sutra doživjeti. Ja uvijek kažem ima jedna sjajna misao koju je izrekao pokojni profesor Žarko Vidović, možda ju neću vjerodostojno citirati ali ide mislim ovako, Zavičaj i rodna kuća imaju jednu tajnu dimenziju, a to je jedan osjećaj besmrtnosti, buđenje osjećaja besmrtnosti, kontinuiteta prisutnosti predaka, i neprolaznog djetinjstva kod čovjeka, i to je meni suština svega – zbori Vaska.
Na kraju upitali smo, šta ju, nakon svih ispričanih priča, a bilo ih je nekoliko stotina, još uvijek motiviše da piše nove priče. Vaska odgovara da još uvijek u njoj ima dovoljno snage jer su to ljudi to zaslužili, svojim životima, svojom žrtvom i svojim nedaćama kroz koje su prošli.
– Sva njihova stradanja, sva njihova borba za opstanak, su jednostavno zaslužili da budu pokazani i prikazani onome ko to želi da vidi. Možda ja pogrešno vidim stvari, ali mislim da je vrijednost i suština upravo to. Upravo ta ljudska muka, ljudska sudbina, ljudska patnja, i ono na šta je čovjek zaista spreman ili nespreman, da se uhvati sa dvije ruke i noge kroz život. Mi živimo u takvom vremenu, da je mnogo toga danas neiskreno, površno, sjaj, blještavilo i da je ljude lako privući s tim. Postali smo jedna masa, sa kojom se vrlo lako upravlja, kojoj se nudi jedan lažni osjećaj sigurnosti, komfora, a negdje nesvjesni da je sve to prolazno kao što smo i mi prolazni, i da je to sve jedno veliko ništa – zaključuje novinarka Vaska Radulović onakva kakvu ju znamo, iskreno i otvoreno o životu u Kninu, u priči koja bi vjerovatno mogla biti Putokaz mnogima, ne samo ovdje, već svagdje tamo gdje još uvijek imamo nedoumicu – kojim putem krenuti, koje Putokaze, kao svoje prepoznati.
Elta TV/SrpskaCafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.