Pripovjedački dar Ive Andrića prevesti u scenski jezik je u isto vrijeme velika odgovornost i veliki rizik. To je posebno bilo pravilo za vrijeme života velikog pisca. Reditelj Vladimir Pogačić uspio je da po Andrićevoj propovijetki 1954. godine snimi film “Anikina vremena”.
Po rediteljevom svjedočenju, danas znamo da je dugo vremena trebalo da Andrić pristane na filmsku adaptaciju svoje pripovijetke te da su piščevi jedini uslovi za reditelja bili da “ništa ne dopisuje, a da može da skraćuje”. Po završetku snimanja i postprodukcije, Pogačić i Andrić prvi su pogledali film, a ovaj prvi nije imao pojma šta misli drugi, jer njegovo lice nije imalo nikakvu mimiku, niti je odavalo bilo šta.
– Voleo bih, druže Pogačiću, da mi se malo slegnu utisci. Za dan-dva ću vas pozvati na večeru da malo porazgovaramo o svemu – jedine su bile Andrićeve riječi nakon odgledanog filma, pričao je kasnije reditelj.
Andrić je ispunio obećanje te na zakazanoj večeri rekao da je to potpuno rediteljev i usput jako dobar film, da mu se posebno dopalo što Pogačić nije išao doslovno za njegovom pričom te da bi zlatom platio da se i sam sjetio početka i kraja kakav je u filmu, a kojim se opisuje pun krug priče. Ovako je bar svjedočio Pogačić, koji kaže da Andrić nije bio oduševljen scenarijima i filmskim skicama za njegova djela “Na Drini ćuprija”, “Aska i vuk”, “Put Alije Đerzeleza” itd.
On je, takođe, pričao kako je jedan holivudski producent šezdesetih godina 20. vijeka doputovao u Beograd, isključivo da upozna pisca koji je, za razliku od Hemingveja i Foknera, iako mu je nuđen za to vrijeme jako veliki novac, odbio veliku holivudsku mašineriju.
Holivud je, naime, bio zainteresovan za ekranizaciju romana “Gospođica”, o čemu tadašnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, navodno, nije htio ni da čuje.
Tih godina dramatizaciju romana “Gospođica” uradio je Marko Fotez, ali, umjesto planirane 1962, do postavke ovog komada u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu došlo je tek 2013. godine.
Pet godina poslije Andrićeve smrti, u Zagrebu je čehoslovački reditelj Vojteh Jasni snimio film po ovom tekstu, a ono što je zanimljivo jeste da je uprava Narodnog pozorišta Bosanske Krajine (danas Narodno pozorište Republike Srpske) u Banjaluci još za Andrićevog života 1967. godine bila zainteresovana za postavku “Gospođice” u Fotezovoj dramatizaciji. Međutim, do toga iz nama danas ne sasvim jasnih razloga nije došlo.
Andrićeva “Gospođica” na daskama koje život znače kako u Beogradu, tako i u Banjaluci, čekala je i dočekala neka, rekli bismo, za nju bolja vremena.
Devet godina poslije beogradske premijere, “Gospođica” Ive Andrića u Narodnom pozorištu Republike Srpske doživjela je i banjalučku premijeru. Jasno, riječ je o dvije potpuno različite predstave.
U Narodnom pozorištu Republike Srpske (NP RS) “Gospođicu” je postavila rediteljka Đurđa Tešić, a dramatizaciju teksta (tek drugu u istoriji) potpisuje Vanja Ejdus. Premijera bi trebalo da bude održana večeras, a pretpremijerno izvođenje banjalučka publika gledala je u ponedjeljak uveče.
Iako postoji nešto više od 90 godina, NP RS je tek u novije vrijeme dobilo tri prvaka drame, tako da kada kažemo da je Andrićeva “Gospođica” čekala bolja vremena, mislimo na to da je čekala jednu od ta tri prvaka: glumicu Slađanu Zrnić. Već nakon pretpremijernog izvođenja utisak je da se Zrnićeva cijeli život spremala za ovu ulogu. Njena gospođica Rajka Radaković, lik koji je u svjetskoj literaturi jedinstven kao ženski Šajlok, tvrdica, zelenaš i ratni profiter bez empatije prema stradanju sopstvenog naroda u najtežim vremenima, biva jedinstvena i na sceni.
U velikom vremenskom toku ove priče Slađana Zrnić govorom, gestom i samom pojavom uspijeva da dočara životnu opsesiju o štednji i sticanju Rajke Radaković, te da tu opsesiju u izvjesnoj mjeri i odbrani zavjetom koji je ona dala ocu na samrti. Rajka se, jasno je iz priče, tek jednom u životu pokolebala osjetivši slabost prema prevarantu Ratku Ratkoviću. Ta slabost čini da u publici osjećamo kako je Rajka Radaković živo biće, iako nam se njene karakteristike i ne čine kao karakteristike jedne osobe. Rajka Radaković u neku ruku zapravo i jeste predstavnica starog svijeta koji je štedio na svemu, pa i na vazduhu. Štedio je nauštrb vlastitog života, a taj svijet danas ne postoji u jednoj osobi, nego isključivo u sistemu: bankarskom, državničkom, dnevnopolitičkom ili kakvom god.
– Gospođica podseća na današnje vreme, koje tlači svakoga i u kome nema savesti, u kome svako grabi i snalazi se samo za sebe, u kome je novac postao božanstvo – rečenica je rediteljke Đurđe Tešić, koju valja imati na umu prije gledanja ove predstave.
Sve u svemu, “Gospođica” Đurđe Tešić je poslastica za ljubitelje drame, odnosno klasičnog pozorišta zasnovanog na višeslojnoj, te doslovno i ubjedljivo ispričanoj priči. Pored priče, ključ takvog pozorišta su glumačke vještine.
Iz literature je poznato da je pripovjedač, odnosno narator Ive Andrića, govorio ekavicom, dok su njegovi junaci i antijunaci uglavnom bili ijekavičari.
To nikako nije moglo biti jasno jednom Holivudu, ali i te kako je jasno ansamblu Narodnog pozorišta Republike Srpske. Ansambl ove predstave vjetar je u leđa glavnoj glumici, a na pretpremijernom izvođenju valja posebno istaći vještine Snježane Mišić u ulozi Jovanke i mladog Pavla Pavića u ulozi rođaka, popa i u svemu ostalom što je igrao. Uzgred, poslije “Opasnih veza” Predraga Štrpca, i ovom predstavom Pavić je potvrdio da je riječ o velikom talentu i nadi banjalučkog glumišta, a nadamo se i šire. “Gospođica” Đurđe Tešić rađena je tako da se, osim Slađane Zrnić, svi glumci nalaze u više uloga ili bar da tumače jednog lika i naratora. Uspjehu predstave svakako su doprinijeli i glumci Nataša Ivančević, Bojan Kolopić, Danilo Kerkez i Belinda Stijak.
Od autorske ekipe značajno je pomenuti i Draganu Purković Macan, koja je bila zadužena za scenografiju, Ivanu Ristić koja je radila kostime, Vladimira Pejkovića, kompozitora, te članove novoosnovanog Simfonijskog orkestra NP RS Anastasiju Marić i Marka Kovačića. Oni su uživo na sceni svirali violinu i kontrabas te tako doprinijeli posebnoj atmosferi predstave. Zahvaljujući njihovoj pratnji u jednom trenutku komada Slađana Zrnić demonstrira čak i pjevačke vještine, te stavlja pečat na još jednu izvanrednu ulogu u bogatoj karijeri.
Ne znamo i ne možemo da znamo šta bi Ivo Andrić kazao na ovu pozorišnu interpretaciju njegovog romana “Gospođica”, ali bi sigurno o utiscima, bili oni na kraju pozitivni ili negativni, razmišljao bar nekoliko dana.
Mi manje promišljeni i možda impulsivniji možemo na prvu da kažemo da je predstavom “Gospođica” Narodno pozorište Republike Srpske dostojno obilježilo 130. godišnjicu rođenja Ive Andrića, te započelo 93. sezonu.
Otišli bismo čak i korak dalje, rekavši da je ova predstava, kao jedna zaokružena priča, pun pogodak i rizik koji se isplatio.
Nezavisne
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.