Život je kao fudbal. Obučeš dres i izađeš na teren, pa šta ti Bog da.A na terenu, tvoji saigrači i protivnički. Trčiš, padneš, pa ustaneš, pa opet trčiš, pa opet padneš… Da bi ponovo ustao. Nekad ti je srećan dan, sve ti polazi za rukom (tj. za nogom), a nekad te bije maler, ništa ti ne ide, lupaš u prečke i stative, nerviraš se, publika ti zviždi i psuje te.
Danas si šampion, sutra si niko i ništa. A onda… Danas si niko i ništa, sutra si na vrhu svijeta.
U fudbalu, sve može da stane u jedan tren. Odluka pada u mikrosekundi. I u životu takođe. Sve je neizvijesno, a sve se unaprijed zna, naročito ako je to isplanirao u svojoj taktici neki dobar trener. Bilo da sjedi gore na oblaku ili na klupi kraj terena. U fudbalu, baš kao i u životu, pravila postoje da bi se kršila. Život nije fer. Fudbal takođe. Sudije naročito. Moraš da se uzdaš u svoje dvije noge i ono malo talenta što ti je Bog dao. Dobro, negdje ga je malo više. Talenta.
I u fudbalu, baš kao i u životu, za velike stvari moraš da se rodiš.
Dragan Stojković se rodio u Nišu, 3. marta 1965.
I rodio se da bude legenda.
Kažu da nije tako samo u sportu. Njegov veliki sugrađanin Branko Miljković (Čairac, iz niške Šinter male) nije postao veliki pjesnik. On se takav rodio. Isto je i sa Piksijem. Mogao je da se rodi bilo gdje. U nekoj faveli u Brazilu, na Madagaskaru, u Bruklinu, Parizu ili Tokiju… Svejedno bi opet bio veliki fubaler.
Bili smo sigurni u svoj hepi end, u svoj Piksilend
Dobio je upečatljivi nadimak po liku iz crtanog filma. “Piksi, Diksi i mister Džinks” bili su dio popularne produkcije “Hana Barbera”, crtaći koji su se redovno prikazivali na jugoslovenskoj nacionalnoj televiziji, u popularnim terminima: radnim danom od sedam i petnaest, a nedjeljom od sedam.
Postoji urbana legenda i da je “Piksi” u stvari jedna od varijacija za “pinđur”, sirotinjsko jelo slično ajvaru i da nadimak odatle potiče, ali ta priča se pojavila kasnije, kada je Stojković već postao poznati fudbaler, zato mislim da se treba držati izvornog “mita”. Iako se to savršeno uklapa u priči o talentovanom klincu iz predgrađa koji je odrastao u klasičnoj južnjačkoj proleterskoj porodici.
Priča o Piksiju ujedno je i priča o jednom vremenu i jednoj državi.
Generacije rođene šezdesetih imale su tu sreću da u potpunosti okuse tj. ukusni kolač satkan od šećera i fatamorgane znan kao Jugoslavija.
Svi se sećaju… Standard, velika država, crveni pasoš, Tito, pioniri, radne akcije, putovanja oko svijeta, Trst, farmerke, viršle iz crvenog kioska, život na kredit, ljetovanja u Makarskoj, stripovi i albumi sa sličicama… I fudbal. Velika liga. Jedna od najjačih u Evropi. Velika četvorka: Zvezda, Dinamo, Hajduk i Partizan.
Dječak iz Pasi Poljane
Dragan Stojković je u Radnički došao iz Pasi Poljane. Iako će te često čuti da se radi o selu, to nije tačno. Pasi Poljana je gradsko naselje u okviru čuvene niške Palilule, tako da je Piksi, faktički, Palilulac. Kao, recimo, harmonikaš i pjevač Čokalija ili glumac Desko Stanojević. A biti Palilulac nije mala stvar.
U to vrijeme o kome govorimo, fudbal se igrao svuda. Naročito na ulici. Na male goliće. Naprave se golovi od dva kamena ili se prosto postave školske torbe – i udri. I danas na Paliluli pričaju da je Piksi znao da “naređa” desetoricu i bukvalno se ušeta u gol.
Bilo je nevernih Toma koji su to smatrali preterivanjima. Onda se početkom dvehiljaditih na internetu pojavila kompilacija Piksijevih majstorija iz japanske lige, koje, logično nismo mogli do tada da vidimo. I jedna od njih je upravo takva: Piksi uzima protivničkom igraču loptu na ivici svog šesnaesterca, onda bukvalno predribla cio protivnički tim, zajedno sa golmanom, ostavi im loptu iza linije, a kod desne stative, uz poruku:
– Evo vam, djeco. Igrajte se.
Ali fudbal je više od igre. To smo shvatili odavno.
U omladinskom timu Radničkog Piksi se obreo 1979. godine. I odmah je bio više nego uočljiv njegov veliki talenat. Tako se njegov uspon kao igrača podudara sa poslednjom decenijom života SFRJ. I to nije slučajno. Radnički je osamdesetih ostvario najveći uspjeh u karijeri kluba, koji nikada neće više ponoviti, a koga se Nišlije još uvijek sa mješavinom sjete i ponosa sjećaju kad u kafani naruče “Kude je taj Niš” tj. “Udavija se”, pjesmu koju je u originalu napisao legendarni čika Duca – Dušan Cvetković, autor takođe i pesme “Niška banja”. Doduše, prepjev koji se tiče Radničkog i njegove epopeje u kupu UEFA uradili su Trio Palilula (koji je činio već pomenuti Čokalija) i on savršeno opisuje optimistični stav uprave i igrača kluba u stihu: “Kraci će gi litnu na zelen Čair”.
Još jedna niška urbana legenda kaže da upravu zaista nije bilo briga ko će biti protivnik u sljedećem kolu, Real Madrid, Mančester, Inter, Roma, Hamburger… Svejedno je. Zajednički stav oko koga nije bilo razilaženja glasio je:
– Će gi tepamo!
Piksi je zaista imao u sebi i svojoj igri tu tipičnu južnjačku drskost i lepršavost. I to se dalo vidjeti kroz cijelu njegovu karijeru, i kada je igrao u Radničkom i kada je bio u Zvezdi i, kasnije, kada je ostvarivao internacionalnu karijeru. Ta lepršavost, drskost i odvažnost koja u sebi ima i respekt prema protivniku ali i vjeru u sebe i svoje mogućnosti, sada su dio i srpske fudbalske reprezentacije i to je više nego uočljivo, naročito u onim završenim kvalifikacijama i onoj pobjedi u Lisabonu. Piksi je u tim ugradio dio sebe, svoje ličnosti i svoje južnjačke drskosti.
Otud i onaj odgovor nepoverljivom novinaru: “Šta, bre, eventualno?”
Nema “eventualno”. Nema “možda”. Nema “vjidećemo”.
Će gi tepamo.
Ili kako kaže jedan mim na društvenim mrežama:
Kuburite s padeži?
Ma jok…
Evo dokaza:
Instrumental: S kim? Čime?
S Piksita. S loptu.
A kude?
Zna se – u Katar. Na svetsko prvenstvo.
I šta će bude?
Ništa. Će gi tepamo.
I one najjače?
Pa lijepo piše na jednom transparentu koji je uvijek prisutan na južnoj tribini Čaira, gdje su Meraklije, navijači Radničkog:
– Icepi gi svi.
Peta Zvezdina zvezda
Piksi je napustio Radnički kao zvijezda prelaznog roka u ljeto 1986. Sa samo dvadeset i jednom godinom zaigrao je za Crvenu zvezdu. U Nišu su već tada kolale razne priče o njegovom transferu, uglavnom prenaduvane. Govorilo se o milionima (maraka, ne dinara), o pregovorima uticajnih državnih funkcionera, o tome kako je trebalo, u stvari, da ode u Partizan…
Onda, možda najbizarnija glasina, da je Radnički trampio svog najboljeg igrača za četiri reflektora… Ako ste primijetili, reflektori na stadionu Crvene zvezde i na Čairu su identični.
Pet najljepših golova u Zvezdi
Za Zvezdu je odigrao 120 utakmica u četiri sezone i postigao je 54 gola. Postao peta Zvezdina zvezda, osvojio je kupove i prvenstva, dao vječitom rivalu Partizanu gol iz kornera i sa pola terena (ovaj potonji nije priznat) i u jednom trenutku svakako bio najbolji jugoslovenski fudbaler u nimalo naivnoj konkurenciji sjajnih igrača. U ljeto 1990. godine odlazi u Olimpik iz Marselja i taj njegov odlazak se poklapa sa umiranjem države čiji je bio jedan od simbola.
Eto vam čuda
U jednom razgovoru sa Draganom Bjelogrlićem, neposredno nakon premijere “Montevidea 2” polemisali smo o svemu i svačemu, naravno, najviše o životu i fudbalu i javilo se, samo od sebe, jedno često postavljano pitanje. Zašto smo mi ovde toliko opsjednuti fudbalom? Zašto nam je fudbal toliko bitan? U mnogim drugim grupnim sportovima smo daleko uspješniji. Košarka, vaterpolo, odbojka, rukomet… Tu smo šampioni, osvajamo olimpijske medalje, imamo kontinuitet… Međutim, mora da se prizna, prosječan Srbin bi, izgleda, rado mijenjao pet titula vaterpolista ili rukometaša za jedno polufinale svjetskog kupa u fudbalu. Nije pravedno, ali je istina.
Zar nije tako i u ostalim sportovima?
I jeste, i nije. Ako ti u košarci Ameri dovedu odličnog trenera i petoricu vanzemaljaca iz NBA, možeš da se slikaš i zamoliš svevišnjeg za poraz sa što manje razlike. Ali u fudbalu… Tu mali može da pobijedi velikog.
Uzmimo, na primjer, posljednji meč kvalifikacija u Lisabonu.
Na papiru, naši nemaju šta da traže u meču sa ekipom koju predvodi možda najbolji igrač svijeta. I šta se desi? Ronaldo ostaje na travi u suzama, a gol odluke ne daje igrač koji je u timu Mančestera, Reala ili Bajerna… Već Aleksandar Mitrović – koji igra za Fulam, tada tim iz engleskog Čempionšipa.
Eto vam čuda, Srbi.
Suze pokraj aut linije
Kad smo već kod suza… Nikada nećemo zaboraviti ni one Piksijeve.
Bilo je to davno, SFRJ je bila na aparatima za održavanje života, a naša reprezentacija, u kojoj je centralnog veznog igrao Dragan Stojković, imala je pripremnu utakmicu pred Mundijal u Italiji. Utakmica se igrala u Zagrebu, protiv Holandije koju su predvodili Gulit, Rajkard i Marko van Basten. Izgubili smo sa 2-0 a Rajkard se na kraju našalio da nije znao da Holandija ima toliko navijača u Zagrebu.
Na Maksimiru su zviždali himni “Hej Sloveni”, legendarnom selektoru Ivici Osimu, Jugoslaviji i svemu onome što je predstavljala… Na kraju te utakmice, sjećamo se kao da je bilo juče, Piksi je stajao pored aut linije sa suzama u očima. Šta je oplakivao? Dječak u njemu je osjećao nepravdu, ali čovjek? Čovjek je možda slutio ono što dolazi… Rat koji će voljenu zemlju rastrgnuti na komade. Pokolj čije posljedice svi narodi koji su živjeli u SFRJ osjećaju i danas.
I zato, kada sam video Ronalda kako, očajan, sedi na travi i plače nakon poraza od Srbije, sjetili smo se i Pikisijevih suza. To su iskrene suze, muške, ljudske…
Ona dva gola onog našeg kučišta pasipoljanskog
Ali prije nego što se SFRJ raspala, nakon tih maksimirskih suza, veliki Dragan Stojković nam je podario još malo magije, za oproštaj…
Svi smo gledali, svi pamtimo… Ona dva gola protiv Španije.
Reprezentacija Jugoslavije prošla je grupnu fazu na Mundijalu u Italiji i sljedeći protivnik bila je Španija predvođena zvezdom Emilijom Butragenjom.
Dobili smo ih nakon produžetaka sa 2-1.
Oba gola dao je Piksi.
Prvi je bio pravo remek-djelo.
Komšija Joca je to ovako opisao:
– Lopta pada oštro u šesnaesterac… I dolazi kod našega Piksita… A on… Kučište pasipoljansko. Ko na mali golići… Onija Španci se urovili, totalno u bezder… Piksi nagazi loptu, a pola španska odbrana prokliza ko na ringišpil. Lažnjak! Levog beka poslao po burek… Desnog po jogurt… A centarhalf se još vodi kao nestao. Zubizareta, bajagim, najbolji svecki golman, stao na krivu nogu, zeva ko plevnja, neje mu jasno kude je, šta je i kako se zove… A naš Piksi ga gleda, još gazi onuj loptu, i ko da ga pituje: Prike, kude oćeš da ti je uteram? U levi il’ desni ugao? Gore ili dole? Onda im šmekerski tutne golčinu, posle im dade i jedan iz slobodan udarac… Dobar dan – doviđenja. Pakujte se Španci, pa prtite prtinu kući… Odosmo mi u četvrtfinale.
A u četvrtfinalu – svjetski prvak. Argentina. Predvođena Maradonom.
I to je bila utakmica…. Skoro pa kao šekspirovska tragedija.
I to pamtimo. Cijela generacija.
Kako se Piksi poigravao sa najboljim svjetskim odbrambenim igračima, kako smo izdržali 120 minuta sa igračem manje, kako je Ivica Osim otišao u svlačionicu jer nije želio da gleda penale… I kako je Piksi pogodio prečku. To je bilo to – kraj. Jedne reprezentacije, jedne države, jednog sna…
Ali ne i kraj jedne karijere.
Suze su OK
Piksi je nastavio da trese mreže i dovodi do ludila protivničke igrače.
Oprostio se od fudbala na voljenom Čairu. I tada je plakao.
Suze su OK, što bi rekla Mira Bobić Mojsilović.
Fudbal je kao život. Puno krvi, znoja… I suza. To zna Ronaldo. To zna Piksi. To znamo i svi mi ostali.
– Dobro je plakati… Suze postaju lijek tek onda kad ih se oslobodimo – napisao je jednom davno Piksijev Nišlija, Duško Radović.
I šta će da bude, kada jednom, a to mora da se desi, sudija odsvira kraj?
Ništa…
Će gi tepamo.
Sa šta?
S loptu.
Kude?
Na Čair.
Kako?
S Piksita.
A sada, malo vijesti iz budućnosti:
– Radnički iz Niša pobijedio je u prvom kolu Lige šampiona Mančester Junajted, u Nišu, na stadionu “Dragan Stojković Piksi”…
RTS
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.