Non-stop pratimo aplikacije koje pokazuju koliko je vazduh zagađen, zatvaramo se u kuću kad napolju ne može da se diše, pomislimo da maska može da pomogne kod otrova u vazduhu… Ali zapitamo li se koliko je istine u tome? Koje su najveće zablude u koje vjerujemo o zagađenju vazduha, otkrio je naučnik Andreja Stojić.
Ne mjeri se ni stoti dio otrova u vazduhu
Za početak Stojić govori da je situacija znatno gora nego što se zna i da smo zapravo izloženi raznim otrovima, a da i ne znamo.
– U atmosferi urbane sredine nalaze se hiljade vrsta zagađujućih materija. To su organska jedinjenja, čestice raznovrsnog i veoma često bogatog sastava, oksidi ugljenika, sumpora i azota, ozon… Među njima se nalaze mnoga jedinjenja od blizu 190 koja Agencija za zaštitu životne sredine Sjedinjenih Američkih Država klasifikuje kao dokazano ili vrlo vjerovatno toksična, mutagena i kancerogena. Međutim, savremeno društvo je fokusirano na svega par frakcija čestica (PM2,5 i PM10), sumpor dioksid, okside azota, ugljen monoksid i ozon, tek poneko organsko jedinjenje i tek poneki teški metal, uglavnom, ni na 20 vrsta zagađujućih materija. A to ne predstavlja ni stoti dio onoga što bismo morali da znamo da bismo razumeli uticaj kvaliteta vazduha na zdravlje ljudi – kaže Stojić.
I nakon te informacije, pitanje je u šta još sve vjerujemo, a čista je zabluda.
Aplikacije pokazuju realnu sliku o zagađenju?
Aplikacije za zagađenje vazduha mnogima su vodilja jer uz njih pokušavaju da se lakše prilagode, da probaju da izbjegnu izlazak napolje u najkritičnijem periodu. Ali…
– Aplikacije prikazuju indeks kvaliteta vazduha, broj koji bi trebalo da umjesto izmjerenih koncentracija zagađujućih materija ukazuje na to koliko je vazduh koji dišemo zagađen. U čemu je problem sa ovim brojem? Prvo, indeks kvaliteta vazduha se računa za svega osam osnovnih zagađujućih materija, dakle, možda za hiljaditi dio vrsta materija koje udišemo. Zamislimo situaciju u kojoj ljekar odlučuje o zbrinjavanju dva pacijenta samo na osnovu povišene temperature. Onaj koji je ima dobija njegu, onaj koji je nema se šalje kući. Prvi je možda prehlađen, a drugi u terminalnoj fazi raka ili u predinfarktnom stanju. Ako ljekar odlučuje isključivo na osnovu temperature, prvi pacijent je bolestan, drugi zdrav. Pretpostavljam da svako od nas umije da nabroji desetine teških bolesti koje kao simptom nemaju povišenu temperaturu: koje sve vrste kancera, oboljenja srca, dijabetes, autoimune bolesti, itd – objašnjava Stojić.
Dakle, visok indeks kvaliteta vazduha je samo simptom da postoji problem sa najviše osam zagađujućih materija.
– Najopremljenije mjerne stanice u Evropi mjere do oko 40 vrsta materija, ali takvih stanica ima manje od 10. Na malom broju stanica teško da će se mjeriti koncentracije dvadesetak polutanata, a na najvećem broju svega oko pet – dodaje srpski naučnik.
Drugo, kaže Stojić, indeks se računa samo za osnovne zagađujuće materije koje se mjere na nekoj mernoj stanici. Rezultati se uporede i aplikacija prikaže najveći izračunat indeks kao obojen simbol na mapi.
– Zamislimo dvije mjerne stanice koje se nalaze na rastojanju od 100 metara i da jedna od njih ne raspolaže uređajem za mjerenje čestica, već samo uređajima za mjerenje osnovnih gasova. Ako koncentracije gasova cijelog dana nisu visoke, aplikacija će prikazati da je na stanici koja ne raspolaže uređajem za mjerenje čestica vazduha dobrog kvaliteta, a da je na stanici koja raspolaže, lošeg. Dakle, aplikacija pokazuje da je na rastojanju od 100 metara vazduh i veoma lošeg i veoma dobrog kvaliteta, što u realnosti nije moguće – kaže Stojić.
On ističe da bez mjerenja koncentracija ogromnog broja različitih vrsta zagađenja i njihove duboke analize ne možemo imati iole realističnu sliku o kvalitetu vazduha, pa nam postojeće aplikacije nisu od koristi koliko mislimo.
Boravak unutra će nas spasti od otrovnog vazduha
Među preporukama za čuvanje od zagađenja koje čujemo jeste i ona da ne treba izlaziti napolje kad je napolju zagađenje veliko.
Koliko to ima smisla?
– Ne samo da koncentracije zagađujućih materija unutra i spolja mogu biti veoma različite već vazduh ova dva prostora može da sadrži potpuno različite hemijske vrste. Materijali od kojih je napravljen namještaj, električni uređaji poput štampača ili kućna hemija samo su neki od emitera velikog broja lako isparljivih organskih jedinjenja koja ne moraju biti prisutna na otvorenom. Ako unutra bježimo zbog čestica, možda trčimo u zagrljaj organskim gasovima ili radioaktivnom radonu. I obrnuto – zaključuje srpski naučnik.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.