Foto: Agencije
Muzika

Tako je govorila Tina: O ljubavi, o bolesti, o sebi…


Jedna od najvećih zvijezda popularne muzike 20. vijeka Tina Tarner svoju životnu priču ispričala je u autobiografskoj knjizi “Moja ljubavna priča” (2018).

U ovoj knjizi Tina Tarner govori o svojoj mladosti u Netbušu u državi Tenesi, preko uspona na sceni šezdesetih uz Ajka Tarnera, do trijumfa osamdesetih i kasnije, zatim o tome kako je 1986. upoznala Ervina Baha, ljubav svog života, i za njega se udala dvadeset sedam godina kasnije, ali i o suočavanju sa bolešću i porodičnim tragedijama. Povodom smrti Tine Tarner, zahvaljujući ljubaznosti izdavača, donosimo nekoliko odlomaka iz ove knjige.

O ljubavi s Ervinom

– Tina, hoćeš li da se udaš za mene?

Tako me je prvi put zaprosio Ervin Bah, moja ljubav na prvi pogled, čovjek mog života koji mi je pomutio pamet čim sam ga ugledala. Ta je fraza bila pomalo otrcana, on je Nijemac, i engleski mu nije maternji jezik, ali mi se dopala. Vjerovatno se pomalo iznenadio kad sam mu rekla: “Nemam odgovor na to”.

Sponzorisano

Znala sam samo da odgovor nije “da”, ali nije ni “ne”. Bilo je to 1989, i mi smo bili zajedno tri godine. Uskoro sam punila pedeset, a Ervin, kome je bilo trideset tri, mislio je da bih ja od njega željela da se veže. Bilo je velikodušno od njega da to ponudi, ali meni se naša veza sviđala onakva kakva je bila. Osim toga, nisam bila sigurna šta mislim o braku. Brak može da promijeni stvari, i to po mom iskustvu ne uvijek nabolje.

Dvadeset tri godine kasnije (toliko o posvećenosti i vezivanju), Ervin me je ponovo zaprosio.

(…) Primijetila sam da svi gledaju u Ervina, koji mi je prišao i kleknuo na jedno koleno. U ispruženoj ruci držao je malenu kutiju – gest za sva vremena.

– Već sam ti jednom postavio ovo pitanje. Sad ću ti ga postaviti ponovo. Tina, hoćeš li da se udaš za mene?

Ovoga puta rekao je to na savršenom engleskom jeziku. Muškarci su brisali oči, nisam mogla da povjerujem da plaču, a žene su povikale “Juuuuhuu” kad sam mu glasno odgovorila: “Da!”

U tom trenutku, rekla sam “da” Ervinu, i ljubavi, vezivanju koje za mene nije bilo lako. Mislim, bilo mi je sedamdeset tri, i upravo sam se spremala da prvi put u životu budem nevjesta. Tako je, prvi put. Zovem se Tina Tarner, i bila sam udata za Ajka Tarnera, ali nikada nisam bila nevjesta.

O bolesti

Sjedim na stolici za dijalizu u bolnici u Colikonu u Švajcarskoj, samo deset minuta od svoje kuće, trudeći se da ne obraćam pažnju na smrt koja me kucka po ramenu govoreći: “Tina… Tina, evo me”. Očajnički se trudim da budem zdrava, barem onoliko koliko je to moguće nekome čiji su bubrezi samo 5% funkcionalni, dok nestrpljivo čekam da mi tijelo dovoljno ojača kako bi moglo da prihvati jedini mogući spas, transplantaciju bubrega koja bi mi možda mogla spasti život.

“Stani malo”, možda biste rekli, “zbunjuješ me. Zar nisi imala moždani udar?”

Dragi moji, i ja sam zbunjena. U ove četiri godine od mog vjenčanja toliko mi se toga izdešavalo da čak ni ja ne mogu tačno da se sjetim svih svojih zdravstvenih katastrofa. Visok krvni pritisak. Moždani udar. Rak crijeva. Ne! Ne! Pogrešan redoslijed. Moždani udar. Vrtoglavica, ili Der Schwindel, kako je zovu u Švajcarskoj, a onda rak crijeva. A sad su mi otkazali bubrezi. Trebaće mi više od onih devet mačjih života da preživim sve što me je snašlo.

Moram da se javljam na kliniku nekoliko puta nedjeljno. Zahvaljujući Ervinu, koji je veoma pažljiv i od svega me štiti, naša je rutina uvijek ista. Onih dana kad idem na terapiju, parkira se ispred zamka Algonkvin tačno u isto vrijeme, i to tako da pravo sa stepenica mogu da uđem u automobil. Takav je džentlmen da mi je već otvorio suvozačka vrata. Potom se odvezemo do male pekare u Kisnahtu, nedaleko od željezničke stanice. Ja ostanem u kolima da me neko ne bi prepoznao, a Ervin utrči unutra da nam kupi odabrano švajcarsko pecivo. Tako imamo šta da jedemo u dugim satima koji predstoje.

Put do klinike uvijek je napeta igra žmurke. Nekako nam je pošlo za rukom da nekoliko godina uspješno krijemo da sam ozbiljno bolesna. To je bilo moguće zato što živimo u Švajcarskoj, gdje ljudi poštuju tuđu privatnost daleko više nego u drugim zemljama. A Ervin i ja smo razvili precizan sistem da nas niko ne bi prepoznao, pogotovo na klinici, gdje bih bila laka meta za paparace.

Kad stignemo do klinike, Ervin se parkira ispred zadnjeg ulaza. Prostorije za dijalizu nalaze se nedaleko odatle. Zimi obično nosim crni ogrtač, ili težak kaput s velikim šeširom, i tako mogu da se sakrijem ispod sve te odjće. Ervin i ja ćutimo dok ulazimo da niko ne bi mogao da čuje moj glas i shvati da pričam na engleskom. U protivnom bi neko od prolaznika mogao da me prepozna, da me slika i fotografiju proda medijima.

Ne dobijam privatnu sobu, naljutila bih se da mi to ponude, jer nikad nisam bila diva. Volim da se prema meni ophode kao prema svakom drugom, a ne da se ističem samo zato što sam imala malo više sreće u životu. Doktori mi prave neke ustupke, jer i oni, kao i ja, žele da izbjegnu fotografe. Kad god je to moguće, zakazujem terapiju u vrijeme kad nema prevelike gužve, a medicinske sestre moju stolicu ograde zavjesom.

Trudim se da mi vreme koje moram da provedem na toj stolici bude najzanimljivije što je moguće. Jedem pecivo, kad moj stomak to može da podnese, i čitam knjige. Začudo, imam običaj da svaki put ponesem iste tri knjige: Knjigu tajni Dipaka Čopre, Danteovu Božanstvenu komediju, i knjigu fotografija izvanrednog Horsta P. Horsta. Nešto za dušu, nešto za um, i nešto za čula. Nikad mi ne dosade te tri knjige, koje u meni bude osjećanja i podstiču me na duboko razmišljanje. Stalno im se vraćam, tražeći u njima utjehu i nadahnuće. (…)

O sebi

En Mej koja je plakala ispred školske table samo je jedna strana mene. Ona druga En Mej bila je rođena da zabavlja ljude, i pod pravim okolnostima uživala bi u pažnji i uradila bi sve da je zadrži. Da je u trenutku mog poniženja neko rekao: “Čekaj! Pustite muziku!”, istog trena bih istrčala pred tablu s velikim osijmehom na licu, pjevala bih i igrala kao luda. Bila sam samouvjerena i nikada se toga nisam stidjela – nikad nisam znala šta je trema. Čak i kao djevojčica, znala sam da mogu da pjevam bolje od odraslih žena oko mene. Rođena sam s tim talentom. Moj je glas bio moj dar, i znala sam kako da ga iskoristim.

Cio život provela sam pjevajući. Jedna od najranijih uspomena koje pamtim jeste odlazak u kupovinu s majkom, dok su ona i tata živjeli u Noksvilu. Za razliku od Netbuša, Noksvil je bio veliki grad u kome je bilo najrazličitijih prodavnica. Kad bi čule da umijem da pjevam, prodavačice bi me popele na stolicu, imala sam četiri-pet godina u to vrijeme, i slušale me kako izvodim svoje verzije najnovijih hitova. „I was walking along, singing a song“, zapjevala bih bez oklijevanja. Čim čujem pesmu na radiju, odmah bih je skinula, i skoro svaku riječ zapamtila na licu mjesta. Radila sam to prirodno i lako, kao zmija koja mijenja kožu. Rođena sam s tim darom.

Ja, mala djevojčica sa snažnim glasom, bila sam toliko zabavna prodavačicama da su mi davale sjajne novčiće, od tri, deset, dvadeset pet, pa čak i pedeset centi, pravo bogatstvo u mojim očima, i ja sam te novčiće čuvala u staklenoj tegli. One su bile moja prva prava publika!

(…) Iako sam bila prilično nova u svijetu nastupanja, imala sam sopstvene ideje o tome kako bih mogla da koristim svoj glas. Neke vrste muzike sam htjela da pevam, neke nisam. Na primjer, nikad nisam bila ljubitelj džeza. Odrasla sam na kantri muzici, a nešto kasnije voljela sam da slušam velike pjevače kao što su Fej Adams i Lavern Bejker. Posebno sam voljela hit Lavern Bejker “Tweedle Dee”. Voljela sam da slušam i Mahaliju Džekson i Sestru Rozetu Tarp. Pjevači gospela stvarno umiju da pjevaju! A i tako su upečatljivi i moćni na sceni.

Ja nisam imala tipični “ženski” glas, pa sam inspiraciju dobijala i od nekih muških pjevača koji su bili popularni u ono vrijeme. Jedan od najdražih bio mi je Sem Kuk. Imala sam tu sreću da ga čujem uživo u “Hauard teatru” u Vašingtonu 1960. On je bio najljepši crni muškarac kojeg sam ikada vidjela osim Harija, mog prvog dečka iz škole.

Otišla sam na njegov nastup sa jednom od Ajketa, i dvorana je bila prepuna. Sem Kuk je stajao i pjevao, košulja mu je bila raskopčana, a na sebi je imao predivno skrojeno odijelo. Nikad nije hemijski tretirao kosu, nosio ju je prirodno. Pjevao je “Darling, you send me”, i bio je tako kul i apsolutno predivan. Bila sam opčinjena. Pošla sam prema sceni, ali me je djevojka s kojom sam došla povukla za ruku i rekla: “Bulok (zvali su me Bulok), ubiću te! Šta to radiš?” Masa je bila van sebe. Sem Kuk je bio prvi izvođač kojeg sam vidjela da ima takav uticaj na publiku. Svi bi se jednostavno istopili kad čuju njegov glas.

Konačno sam imala priliku da ga upoznam nekoliko godina kasnije u jednom hotelu u Majamiju. Svi smo bili na bazenu, i on je prišao da razgovara sa mnom. Iznenadila sam se što Sem Kuk uopšte zna za mene, u stvari, nisam sasvim sigurna da je uopšte znao ko sam, možda je samo bio ljubazan. Znate kako neki ljudi vide kad ste tužni? Ja sam u to vrijeme bila veoma tužna, vjerovatno zbog toga što je Ajk opet tjerao po svom, i to što je Sem Kuk obratio pažnju na mene zaista mi je mnogo značilo. Nešto kasnije saznala sam da je umro. Ajk mi je donio ružnu vijest da je ubijen. Bila sam toliko srećna što smo podijelili taj zajednički trenutak, i još pamtim njegov divan glas.

Voljela sam Reja Čarlsa. On je stvarno umio sve da nas prodrma kad zapeva “What’d I Say” s Rejletama. Čim bi izašao na scenu, svi bi poskakali na noge i počeli da đuskaju. Njegov je “soul” bio drugačije vrste. Nije to bio onaj tradicionalni, crkveni soul. On je svoj dar donio na ovu planetu. Rej Čarls je bio jedinstven.

Toliko je mnogo crnih pjevača u ono vrijeme bilo kreativno na svoj način. Otis Reding je bio jedan od njih, s pjesmama kao što je “The Dock of the Bay”. I Džejms Braun – sjećam se da sam ga slušala uživo u “Apolu”. Izašao je na scenu sa onim svojim kratkim, krivim nogama i zaigrao “mashed potato” (koji sam iskopirala od njega), i publika je poludjela. Nikad prije nisam vidjela crnog muškarca u svijetlozelenoj jakni. Ostavio je snažan utisak na mene, kao i na sve druge. Stvarno je umio da digne publiku na noge.

Svaki od ovih nastupa koje vam pominjem nosili su nešto posebno. Zato se bijelci koji bi došli na njihove nastupe nikad više ne bi vratili na pop muziku. Svidjelo bi im se ono što rade crnci, i zvuk je s vremenom prešao u druge vrste muzike. Slušajući ove muzičke velikane, formirala sam osjećaj za sopstveni stil, i nije mi se sviđao način na koji je Ajk želio da pjevam. On je volio da to zvuči gotovo kao propovijed, svo ono režanje i “Hej, hej, hejanje”. Ja sam htela da zaista pjevam, da budem izražajnija, melodičnija, ali nije mi bilo dopušteno da koristim svoj glas onako kako sam ja to željela.

O novom početku

Sjećam se jednog dana kad sam ležala u krevetu, pomalo umorna od svega, i mislila: “Moram da pronađem menadžera”. Bilo je to 1979. Ronda je odlično radila svoj posao i zakazivala mi nastupe u kabareima, ali ja sam imala svoje snove, a oni su bili veliki. Htjela sam da punim arene i koncertne dvorane, kao Rolingstonsi i Rod Stjuart. Bilo je to prilično ambiciozno za četrdesetogodišnju pjevačicu čije su najbolje godine naizgled prošle.

A ipak, ja nikad nisam mislila na godine. Nisam izgledala kao da mi je četrdeset. Nosila sam perike, pa i ako sam ispod njih bila sijeda, to niko nije mogao da vidi! I dalje sam plesala, u stvari, trčala sam po sceni. Osjećala sam se mlado i puno energije. Ono što mi je trebalo bila je profesionalna pomoć da karijeru usmjerim na pravi put.

Rejva Deli, jedna od mojih igračica, stalno mi je pričala o menadžeru kog je poznavala po imenu Li Krejmer, i koji je u ono vrijeme zastupao Oliviju Njutn-Džon. Rejva me je nagovarala da popričam s Lijem i njegovim partnerom, Australijancem po imenu Rodžer Dejvis, koji je upravo stigao u Ameriku. Poslušala sam je i zakazala sastanak sa njima.

Rodžer je znao sve o Ajku i Tini, i znao je moju pjesmu “Nutbush City Limits”, jer je u Australiji bila veliki hit. Bio je mlad momak od svega dvadeset šest godina, ali već je imao dosta iskustva u muzici. Prije nego što se doselio u Ameriku, Rodžer je radio kao muzičar i roudi, i bio je menadžer popularnoj australijskoj grupi Šerbet u vrijeme kad su bili na vrhuncu karijere.

Rodžer i ja danas zbijamo šale o tom sudbonosnom susretu i smiješnom prvom utisku koji smo ostavili jedno na drugo. Ja sam mislila da Rodžer izgleda mnogo starije nego što jeste, kao da je u ranim četrdesetima. I nikada nisam vidjela nekoga ko je toliko zatrpan stvarima, kancelarija mu je bila prepuna knjiga, ploča, svega i svačega, i sve je to stajalo na gomilama oko njega, kao u jazbini.

A šta je on pomislio o meni? Imajući u vidu moju priču sa Ajkom, Rodžer je očekivao da izgledam mnogo starije. Perika mi je uvijek davala mlađi izgled, a odjeća mi je bila mladalačka. Preslušao je miks mojih pjesama, nije izgledao preterano oduševljeno, i gledao me je kao da ne zna šta bi sa tom čudnom gomilom kontradiktornosti. Rodžer nije mnogo pričao, ali kad je govorio, pažljivo je birao riječi. “Šta ti želiš?”, srdačno me je pitao.

Bila sam surovo iskrena jer nije bilo razloga da ne budem. Otkako sam ostavila Ajka i pošla svojim putem, jedna stvar koju sam naučila o sebi bila je to da sam veoma ambiciozna. Rekla sam: “Pa, upravo sam se razvela. U dugovima sam. Potreban mi je menadžer. Potrebna mi je diskografska kuća. Potrebne su mi ploče. Oh, i htjela bih da punim dvorane kao Rolingstonsi i Rod Stjuart.” I tako, sve sam karte stavila na sto. Ako je Rodžer i pomislio da sam luda, nije mi to rekao. (…)

O Dejvidu Bouviju

Smešno mi je kad se sada sjetim te prvobitne ushićenosti novostečenim uspjehom. Nisam imala vremena da zastanem i razmislim o onome što radim – snimala sam “Pobješnjelog Maksa 3”, držala solo koncerte i pripremala prvi dio turneje “Private Dancer”, i stalno sam bila na putu, gotovo bez zaustavljanja. Nisam imala vremena ni da izvadim kreditnu karticu, iako me to nije spriječilo da svoje novostečeno bogatstvo trošim na prvoklasnu kupovinu.

U stvari, ja sam uvijek umjela prvoklasno da kupujem, ali sada sam to mogla i da priuštim! U jednom od intervjua o “Povratku Tine Tarner”, izjavila sam za časopis Pipl da je sve što želim amerikan ekspres gold kartica. Sve dok nisam uspjela da je se domognem, pozajmiljivala sam kreditne kartice od menadžera i svih ostalih oko mene. “Ne brinite”, uvjeravala sam novinara. “Uvijek sam im vraćala novac”.

Oko mjesec dana nakon dodjele Gremi nagrada, izvela sam duet s Dejvidom Bouvijem. I danas se naježim kad se toga sjetim. Dejvid i ja smo ostali bliski poslije one večeri u “Ricu”. Među nama se razvilo posebno prijateljstvo – osjećaj bliskosti proistekao iz uzajamnog divljenja, naklonosti, i zajedničkih interesovanja.

Kao i ja, i on je bio budista. Šalio se kako je u jednom trenutku u životu morao da se odluči između toga hoće li postati budistički monah ili zvijezda rokenrola. Slušala sam ga kako priča, a onda sam ga pitala: “Dejvide, kako ti toliko mnogo toga znaš?”, jer on je bio pametan u svemu – ne samo u muzici, u svemu.

Mogao je da priča o umjetnosti, religiji, bilo čemu. On se samo nasmeijao i rekao mi: “Tina, ja neprestano učim”. On je učio cijelog života, bio je pravi renesansni čovjek, ali ne na onaj turoban način. Kad pomislim na Dejvida, pomislim na zrak svjetlosti. On kao da je imao oreol. (…)

Koncert u “Kenedi centru“

Život mi je u tom periodu postao toliko miran da je možda baš tada pitanje “Da li je Tina Tarner umrla” počelo da kruži po pretraživanjima na Guglu. Ako je bilo ikakve sumnje u to da sam živa, odagnala sam je 2005, kad sam primila odlikovanje u “Kenedi centru” u Vašingtonu.

Isprva sam se opirala, jer nisam mogla da povjerujem da sam uradila bilo šta da zaslužim orden – uvijek sam sebe vidjela kao nekoga ko jednostavno ustaje i ide na posao. Ali obukla sam svoju najbolju Galijanovu haljinu, pridružila se ostalima koji su zajedno sa mnom primili tu počast, Robertu Redfordu, Toniju Benetu, Džuli Haris i Suzan Farel, i slušala ljude koji su govorili nevjerovatno lijepe stvari o meni, uključujući i predsjednika Džordža V. Buša, koji je rekao da imam najčuvenije noge u šou-biznisu.

Sjedila sam u dvorani i gledala Ala Grina, Kvin Latifu i Melisu Eteridž kako izvode moje najpoznatije pjesme, i svako od njih bio je predivan na svoj način. Ali pravo otkrovenje te večeri bila je Bijonse. Izašla je na scenu u jednoj od prvih haljina koju je Bob Maki dizajnirao za mene (imao je duplikat u svojoj arhivi) i rekla: “S vremena na vreme, kad pomislim na inspiraciju, sjetim se dve Tine u mom životu – moje majke Tine i, naravno, nevjerovatne Tine Tarner. Nikad neću zaboraviti kad sam te prvi put vidjela na sceni. Nikad u životu nisam vidjela tako moćnu i žestoku ženu”. Dirnule su me njene iskrene riječi.

Onda je zapjevala “Proud Mary”. I mogu vam reći, njen je nastup zapalio publiku. Sve vrijeme su bili na nogama i đuskali uz muziku. Svi su gledali u mene, da vide kako se osjećam dok neko drugi izvodi moju pjesmu. Uživala sam! (…)

O filmu “Tina”

Slušajući “River Deep – Mountain High”, shvatila sam da je to za mene više od pjesme: to je moja himna. Kad sam počela da radim s Filom Spektorom, i kad sam čula kako mi kaže: “Samo melodiju, Tina”, shvatila sam da postoji drugačiji način pjevanja – drugačiji način življenja. U ono vrijeme nisam to znala jer nisam mogla da zavirim u budućnost, ali iz te saradnje izašla sam promijenjena, okusila sam nezavisnost i osjećaj samozadovoljstva na koji nisam bila naviknuta, i stekla sam publiku u Evropi koja je prigrlila tu pjesmu koju Amerika nije umjela da cijeni. Poslije te pjesme povukla sam crtu. Nikada se više neću pomiriti s time da sve radim na Ajkov način, jer sam znala da može i bolje, i željela sam više.

“River Deep – Mountain High” bio je jedan od najvažnijih trenutaka u mom životu, kao i u predstavi, i Filida ga je maštovito postavila, a Adrijen moćno izvela. Potpuno su me prenijele u ono vrijeme, a mislim da je i publika to osjetila.

Mislim da je ljude najviše zanimalo kako ću da reagujem na scene nasilja u kući, koje su sastavni dio moje priče. Čak sam se i ja pitala kako ću se osjećati kad ih budem vidjela. Mogu vam reći da, kad razmišljam o prošlosti, i danas ponekad ružno sanjam. Još nisam pogledala film “What’s Love Got to Do with It”. Kad je taj film izašao, moja osjećanja prema Ajku bila su još svježa i nerazmršena, a kasnije mu se nikad nisam vratila. Hoće li mi biti lakše da pogledam mjuzikl?

Kad sam posljednji put razmišljlala o svojoj prošlosti sjedila sam na stolici prekrivenoj antiseptičkom plastikom u klinici u Švajcarskoj, priključena na aparat za dijalizu. Ni u šta nisam bila sigurna – ni u svoje zdravlje, ni u svoju budućnost. Ali na premijeri u Londonu, posmatrala sam kako mi se moja prošlost odvija pred očima sjedeći na mekom i udobnom somotskom sjedištu, najboljem u dvorani. Sad sam na nekom drugom mjestu, i bukvalno i figurativno – na drugačijem sjedištu i u drugačijem stanju svijesti.

To je moja priča, ali to nisam ja. (…) Kada je publika na premijeri začula početne tonove “Proud Mary”, muškarci, žene, čak i kritičari skočili su na noge i ostali da stoje. Imala sam osjećaj da sam ponovo u crkvi. Svi su osjećali prisustvo Svetog duha, pjevali, tapšali i njihali se u ritmu. Aplauz se nastavio kad me je Adrijen izvela na scenu da pozdravim ljude. Bila sam dirnuta njihovom ljubavlju i dobrom voljom. I imala sam posebnu poruku za njih.

Gledajući Adrijen sa divljenjem, rekla sam publici da sad kad sam našla zamjenu mogu zaista da se povučem. I stvarno sam tako mislila.

RTS

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

I Snoop Dogg će nositi olimpijski plamen

DB

Još 10 dana do Freshwave Festivala 2024.

SB

Festival “Ljetne noći” u Banjaluci od 25. do 27. jula

SB

Zlato za “Banjalučanke“ na takmičenju u Rimu

DB

Carlos Santana – zaljubljivi grešnik sa magijom u prstima

DB

Teslić: Nevrijeme prekinulo koncert Zdravka Čolića (VIDEO)

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više