Preko sto video-snimaka napada otrovnih zmija otkrilo je tri različite vrste ugriza, pri čemu neke vrste više puta zagrizu plijen „kako bi produžile protok otrova“.
Zahvaljujući seriji usporenih video-snimaka visoke rezolucije, naučnici su konačno otkrili na koji način otrovne zmije zarivaju zube u svoj plijen.
Nova studija, objavljena 23. oktobra u časopisu Journal of Experimental Biology, pokazuje kako su istraživači snimili napade različitih vrsta zmija na vještački plijen, koristeći više kamera koje su hvatale svaki ugao i detalj u visokoj rezoluciji. Snimci su otkrili tri različita načina na koja zmije love i obaraju svoj plijen.
Naučnici pokušavaju da zabilježe trenutak zmijskog napada još od pedesetih godina prošlog vijeka. Ipak, s obzirom na to da napad traje i do 0,1 sekundu, starije kamere nisu bile dovoljno brze da uhvate sve detalje. Noviji snimci iz prirode često su ograničeni niskom rezolucijom i slabim osvjetljenjem, navodi se u istraživanju.
Da bi bolje razumjeli različite načine napada, istraživači su otputovali u Venomworld u Parizu, ustanovu u kojoj se redovno prikuplja otrov zmija i škorpija za medicinska i farmaceutska istraživanja. Tamo su, uz pomoć gela koji oponaša teksturu mišića, napravili lažni plijen i postavili ga ispred 36 vrsta otrovnih zmija, dok su ih snimali kamerama visokog kvaliteta.
– Priznajem, nekoliko puta sam se trznuo dok su zmije napadale – rekla je biolog Silke Kleuren sa Univerziteta Monash u Australiji, jedna od autorki studije.
Nakon što su analizirali više od sto snimaka, naučnici su uočili obrasce u ponašanju različitih vrsta zmija. Većina zmija ljutica (vipera) zagrizla je plijen u roku od 0,1 sekunde od trenutka kada bi se bacila, brže nego što većina sisara uopšte može da reaguje, što znači da plijen gotovo nikada ne bi mogao da pobjegne.
Neke elapide (porodica u koju spadaju zmije poput australijskog adera Acanthophis rugosus i afričke koraljne zmije Aspidelaps lubricus) bile su jednako brze kao ljutice, dok su druge reagovale sporije, napadajući plijen tek poslije 0,3 sekunde.
Osim brzine, razlikovao se i način ubrizgavanja otrova. Viperidi su napadali iz uvrnutog položaja i često nisu odmah uspjeli da zagrizu pod pravim uglom. U tom slučaju bi izvukli očnjak i ponovo ga zarili u bolju poziciju prije nego što bi ispustili otrov.
Elapidi, s druge strane, imali su „lukaviji pristup“. Približavali su se plijenu na maloj udaljenosti udaljenost i potom više puta zagrizali, otpuštajući vilice i ponovo grizući, „vjerovatno da bi produžili protok otrova u tijelo plijena“, navodi se u studiji.
Istraživači su proučavali i dvije vrste iz porodice kolubrida, mangrovsku zmiju (Boiga dendrophila) i Fišerovu zmiju drvoredku (Toxicodryas pulverulenta). Ove zmije imaju očnjake smještene u zadnjem dijelu gornje vilice i otrov ubrizgavaju na specifičan način. Kada je T. pulverulenta zagrizla lažni plijen, pomijerala je vilice naprijed-nazad, stvarajući rane u obliku polumjeseca koje, kako naučnici vjeruju, pomažu da se u tijelo unese što više otrova.
U budućim istraživanjima, naučnici planiraju da ispitaju da li veličina plijena utiče na to kako zmije napadaju i ubrizgavaju otrov.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.