Autoritet je u srpskom sportu postao potrošna roba. Neke godine u sportu pamte se po trofejima, druge po odlascima. 2025. je ona u kojoj su trenerske klupe, umjesto oslonca, postale žarišta nemira u Srbiji.
Odluke o smjenama nadjačale su sirene i pištaljke, a u fudbalu i košarci – i klupski i reprezentativno – promjene trenera obilježile su 2025. Šest starih i isti broj novih stratega, to je bilans u reprezentativnom fudbalu i košarci, ali i na klupama “vječitih rivala” u oba pomenuta sporta.
Autoritet je u srpskom sportu postao potrošna roba. Nekada se gradio godinama, a počeo je da se troši u ciklusima od nekoliko mjeseci. Godina iza nas pokazala je da treneri više nisu simboli stabilnosti, već ogledalo nervoze sistema koji je izgubio strpljenje.
Zato 2025. nije godina velikih trofeja, već godina u kojoj su imena sa trenerskih klupa padala brže nego što su ideje stizale da se oblikuju.
Željko Obradović, Dragan Stojković Piksi, Svetislav Kari Pešić, Janis Sferopulos, Srđan Blagojević i Vladan Milojević završili su svoje mandate u Partizanu, Crvenoj zvezdi, fudbalskoj i košarkaškoj reprezentaciji.
Ovaj spisak stručnjaka nije puka hronika promjena, već dijagnoza stanja.
Riječ je o ljudima različitih generacija, karaktera i filozofija, ali sa zajedničkom tačkom: svi su u jednom trenutku predstavljali rješenje. Njihovi odlascI zato ne govore toliko o neuspjesima, koliko o nesposobnosti sistema da trpi vrijeme, greške i proces izgradnje tima, a posljedično i rezultata satkanih od pobjeda i poraza.
Kada se podvuku autoriteti istorijskog formata i treneri u razvoju, jasno je da problem nije personalan, već strukturni, sistemske prirode.
U tom smislu, 2025. godina nije donijela obračun sa lošim rezultatima, već sa strpljenjem. Trener je ponovo postao prva linija odbrane od javnog (navijačkog) pritiska, medijskog nezadovoljstva i upravljačkih dilema. Smjena je poslužila kao simulacija kontrole, privid da je nešto urađeno, iako je suština ostala ista.
Pad autoriteta
Kada se izgovori ime Željka Obradovića, više se ne govori o trenerskom poslu, trofejima i dostignućima, već o istorijskoj kategoriji.
Njegovo prisustvo na klupi Partizana prevazilazilo je puke rezultate. Ono je podrazumijevalo sistem vrijednosti, način razmišljanja i autoritet koji se ne uči, već stiče decenijama, uz povremenu demonstraciju nepodnošljive lakoće postojanja.
Zato Obradovićev odlazak nije bio tek trenerska promjena, već završetak jedne epohe – ciklusa u kojem je Partizan imao lice, glas i prepoznatljivost, čak i onda kada rezultati nisu bili u skladu sa ambicijama.
Taj rastanak je istorijska konstatacija, a ne upravljačka odluka.
Poslije odlaska velikana, ne samo Partizana, svaka tranzicija djeluje nužno i pomalo nedovoljno ubjedljivo. Kratka epizoda Mirka Ocokoljića imala je upravo tu ulogu. To je bila pauza između dvije rečenice, prelazni pasus u novinarskim člancima. I više od pobjeda, potrebno je vrijeme da se klub distancira od prošlosti prije nego što pokuša da je nadraste.
Dolazak Žoana Penjaroje označio je taj pokušaj, zbog želje da se Partizan prevede na savremeni evropski jezik košarke, onaj u kojem se manje govori o biografijama igrača i trenera, a više o kretanju bez lopte, prostoru, ritmu, prilagođavanju, rješenju (tajm-autu ili dodavanju) u datom trenutku na terenu.
To je, može se reći, iskorak iz zone komfora, ali i priznanje da se autoritet više ne može pozajmljivati iz prošlosti, već mora iznova graditi, rezultatima, razume se.
Rutinske smjene kao simptom sistema
Nasuprot burnog odlaska u nastavcima Željka Obradovića i pokušaja da ga navijači privole da ostane, u Fudbalskom klubu Partizan dogodila se pak promjena uz izostanak euforije.
Partizan je smijenio Srđana Blagojevića bez velike drame, gotovo rutinski, kao laganih 2:0 na domaćem terenu. Nije bilo šoka, ni osjećaja prelomnog trenutka, jer je sama odluka djelovala kao dio unaprijed poznatog scenarija. Kad su loši rezultati – jedno “Hvala” treneru na društvenim mrežama, uz neizostavnu poruku da je uradio “veliki posao”, koji se, razumije se, nikada neće zaboraviti.
Nenad Stojaković preuzeo je tim u ambijentu u kojem se više ne traže mesije ili spasioci, već stabilizatori, ljudi čiji je osnovni zadatak da uspore pad, a ne da obećaju uzlet. Ukoliko se i desi bolji rezultat od očekivanog, onda počinju hvalospevi.
Upravo u ovoj promjeni leži najpreciznija dijagnoza sadašnjeg Partizana: klub koji je nekada mijenjao trenere zbog vizije i strategije, danas to čini iz nužnosti.
Od kontrolisanog reda do kontrolisane strasti
Janis Sferopulos je u Košarkaškom klubu Crvena zvezda predstavljao ideju sistema: košarku hladne glave, discipline i mediteranske racionalnosti, gdje se više vjeruje strukturi nego improvizaciji.
Njegov mandat nije počivao na emociji, već na kontroli, na uvjerenju da se utakmice dobijaju planom, a ne nabojem. Zato njegova smjena nije značila odustajanje od rezultatske logike, već promjenu u načinu na koji klub želi da dođe do zacrtanih uspjeha.
Dolazak Saše Obradovića vratio je priču na domaći teren, i to ne samo geografski. Sa njim se u Zvezdu vratila emocija kao legitimno sredstvo upravljanja timom, autoritet izgrađen na igračkoj biografiji i trenerskom instinktu, na neposrednom odnosu sa svlačionicom i tribinama.
To je bio izbor drugačijeg puta ka željenom cilju. Odluka koja je manje govorila o krizi, a više o ambiciji, zapravo o želji da se kontrolisani red zamijeni kontrolisanom strašću.
Mehanizmi nostalgije
Smena Vladana Milojevića i povratak Dejana Stankovića u Fudbalski klub Crvena zvezda djeluju kao klasičan primjer sportske nostalgije, ali i nedostatka novih odgovora.
Ta rokada nije napravljena prvi put, što cijeloj odluci daje dimenziju već viđenog scenarija, a ne hrabrog iskoraka.
Kada sistem počne da škripi, pojedini klubovi se često vraćaju ljudima koji su već bili simboli uspjeha, iz prostog razloga, jer imena slavnih ličnosti ulivaju osjećaj sigurnosti.
U tom smislu, Stankovićev povratak se može tumačiti i kao upravljanje rizikom, što je zapravo pokušaj da se problemi amortizuju provjerenim autoritetom. On je došao kao podsjetnik na period kada su stvari djelovale jednostavnije, mada sport, po pravilu, ne priznaje povratak u prošlost. Pa, odluka više govori o limitima sistema nego o ambicijama kluba.
Era promjena u pristupu
Dragan Stojković je oličavao ideju rezultata zasnovanu na talentu, improvizaciji i romantičnom pristupu fudbalu.
Međutim, njegov odlazak i dolazak Veljka Paunovića označili su suštinsku promjenu paradigme: od vizije ka instant rezultatu, do ideje ka strukturi.
Reprezentativni fudbal, više nego klupski, ne trpi duge eksperimente i brzo kažnjava nedosljednost. A klupski fudbal u Srbiji je na te pojave sezonski alergičan.
Sličan proces se odigrao i u košarci: Svetislav Pešić, posljednji veliki autor, čovjek čiji autoritet počiva na istoriji i rezultatima, ustupio je mjesto mladom i perspektivnom Dušanu Alimpijeviću, treneru koji je stasao uz video-analize.
Nesigurnost, a sistem traži ravnotežu
U oba slučaja, smjene nisu bile samo trenerske, one su simbolizovale prelaz sa tradicije na moderni pristup, sa autoriteta na adaptaciju, sa ideje na strukturu.
Godina 2025. tako postaje godina u kojoj sport u Srbiji pokazuje nesigurnost, ali i potrebu za obnovom.
Sistem traži ravnotežu između starog i novog, između iskustva i metodologije, između sjećanja i rezultata.
Epoha koja se završila
Ova godina, u pogledu promjena, nije donijela konačne odgovore, ali je poslala jasnu poruku: u vremenu ubrzanja, treneri postaju najvidljiviji pokazatelj nemira u sistemu. Njihove smjene su simptom, ogledalo jednog vremena koje ne ume da trpi vrijeme, grešku i proces.
I kao što društvo traži ravnotežu između prošlosti i budućnosti, tako i sport traga za ravnotežom između sjećanja i ambicije, između mogućnosti i želje, između tradicije i inovacije.
Godina koja je tražila krivce na trenerskim klupama pokazala je da stabilnost nikada nije samo pitanje rezultata, jer zavisi od načina na koji sistem ume da upravlja svojim autoritetima i da gradi budućnost.
Promjene su vječne
Promjene u 2025. godini nisu bile ograničene samo na klubove i reprezentacije u fudbalu i košarci.
Muški reprezentativni rukomet doživio je dvije smjene selektora u kratkom vremenskom periodu, a ženski tim nije bio ništa stabilniji – i tamo su dva selektora promijenjena.
Dalibor Čutura bio je privremeni selektor rukometaša Srbije prije nego što je Raul Gonzales preuzeo nacionalni tim. Bent Dal je takođe radio kratko sa ženskim nacionalnim timom, prije Hose Ignasija Pradesa.
Uz to, promjena se dogodila i u ženskoj reprezentativnoj košarci, kao i u odbojkaškim selekcijama, muškoj i ženskoj.
Poslije 14 godina saradnje, uz jednogodišnju pauzu 2017, Marina Maljković i Košarkaški savez Srbije sporazumno su se razišli.
Januara 2025. godine George Krecu je zamijenio Igora Kolakovića na selektorskom mjestu u odbojci, a Zoran Terzić je uoči početka 2025. postao novi selektor odbojkašica Srbije.
Ova dinamika pokazuje da sistem više ne trpi duge cikluse, da je svaka greška vidljiva i momentalno se kažnjava, a pojedinci često dobijaju ulogu “spasioca” ili simbola stabilnosti, umjesto da se gradi dugoročna struktura.
Utisak, ali i činjenica poslije velikih smjena, jeste da su jedino promjene vječne, te da su one bile odgovor na nemir i pritisak, a ne rezultat promišljene vizije budućnosti.
RTS
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.