Eksplozija koja se prije 40 godina, 26. aprila 1986. godine, 28 minuta iza ponoći, dogodila u nuklearnoj elektrani Černobilj u Ukrajini i danas se smatra najvećom nuklearnom katastrofom u istoriji.
Do nesreće u nuklearnoj centrali u Černobilju došlo je u četvrtom reaktoru. U eksploziji je krov centrale težak dvije tone odletio u vazduh, zbog čega se radioaktivni materijal od osam tona pomiješao s atmosferom. U nesreći je na licu mjesta poginula 31 osoba. Prva žrtva u Černobilju bio je Valerij Kodemčuk, radnik koji je pratio rad vodenih pumpi.
Katastrofa se dogodila tokom testiranja mogućnosti parne turbine da napaja pumpe za napojnu vodu u slučaju potrebe, odnosno ukoliko istovremeno dođe do prekida napajanja i pucanja cijevi za rashladnu tečnost. Potom je uslijedio požar u jezgru reaktora koji je trajao do 4. maja 1986. godine tokom kojeg je došlo do širenja radioaktivnosti po SSSR-u i Evropi.
Otrovni plin koji se pojavio nakon eksplozije uticao je na Ukrajinu, Rusiju, Bjelorusiju i jedan dio evropskih zemalja. Otrovni oblaci nakon deset dana stigli su do SAD-a, Kanade i Japana.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, 600.000 ljudi na području od 30 kilometara od mjesta nesreće, bilo je izloženo visokoj dozi radijacije.
Eksplozija
U gradu Pripjatu u kojem je živjela većina radnika Černobilja sve je bilo mirno, kao i oko same nuklearke. Prošla je ponoć. Tada se začula eksplozija koja je zvučala kao probijanje zvučnog zida. Tlo se zatreslo, pogodio ih je udarni val, a oni su u šoku posmatrali kako se iz uništene nuklearke diže crni dim, a krhotine svega lete vazduhom. Nakon što se raščistio dim veliki stup svjetla krenuo je u visine i nestao u oblacima.
Osjetljivo i neobično fosforesciranje nastalo je zbog radioaktivne jonizacija vazduha, što je bio gotovo siguran znak da je nuklearni reaktor otvoren. Oko 30 radnika i članova službi koji su izašle na teren poginuli su od aktivne radijacije i bolesti izazvanih njima ubrzo nakon eksplozije. Ispod leda se počela otapati najopasnija stvar na svijetu i životi ljudi koji su radili i živjeli u blizini promijenjeni su zavijek. Danas je Pripjat jeziv grad duhova, sa ogromnim vrtićima, napuštenim kućama i sportskim halama koje propadaju, proglašen previše radioaktivno opasnim za ljudski život najmanje narednih 24.000 godina.
A razmjere katastrofe izašle su daleko iz granica Pripjata.
Radijacija
Radijacija je ubica bez mirisa i boje, sa sposobnošću da prostruji kroz tijelo i razori ga na ćelijskom nivou, nepovratno oštećujući DNK. Kada je u aprilu 1986. godine eksplodirao reaktor broj četiri u nuklearnoj elektrani Černobilj, krhotine su emitovale zračenje od 10.000 rendgena na sat, što je smrtonosna doza za svakoga ko bi se nalazio u blizini samo nekoliko minuta. Procjenjuje se da je eksplozija oslobodila najmanje 400 puta više radioaktivnih materija od bombe koju su Sjedinjene Američke Države bacile na Hirošimu u Japanu 1945. godine.
Vatrogasci su 26. aprila podnijeli najveću žrtvu, upijajući nezapamćene količine otrova dok su se borili sa ogromnim plamenom najrazornije nuklearne nesreće u istoriji. Dok se gigantski radioaktivni oblak širio svijetom. inficirajući 40 odsto Evrope i dosežući čak do sjeverne Afrike i Severne Amerike, jedna žena našla se u samom oku oluje.
Marija Procenko – vjesnik smrti
Marija Procenko, odjevena samo u bluzu, suknju i sandale, bila je lično odgovorna za organizaciju masovne evakuacije 45 000 civila iz Pripjata, prazneći razoreni, tada sovjetski grad, od svakog znaka života. Prethodno je bila glavna arhitektica grada, s ljubavlju projektujući naselja za mlade porodice, ali je u djeliću sekunde postala neka vrsta vjesnika smrti, brišući civilizaciju koju je pomogla da se stvori, piše “Dejli mejl”.
-Prvi put u životu, nisam gradila grad, već sam ga zauvijek sahranjivala – rekla je Procenkova, prisjećajući se razmjera uništenja za novi dokumentarac “Nacionalne geografije” koji je dostupan za strimovanje na platformi Dizni+. Ovo, dodaje ona, nije samo nesreća koju je izazvao čovjek, to je katastrofa koja je slomila živote hiljada ljudi.”
Evakuacija došla prekasno
Vlasti tadašnjeg Sovjetskog saveza su pokušale da prikriju nesreću, zbog čega je stanovništvo iz obližnjeh Pripjata evakuisano tek naredni dan. Dva miliona stanovnika Kijeva nije obaviješteno, uprkos opasnosti.
Ostatak svijeta za katastrofu je saznao tek nakon što je u Švedskoj otkriveno pojačano radioaktivno zračenje.
Do 11 sati ujutru, dan nakon eksplozije, najavljena je masovna evakuacija stanovnika Pripjata, zakazana za 14 časova, ali je do tada već bilo kasno.
Neki od stanovnika koji su živjeli najbliže elektrani već su primili unutrašnje doze radijacije u štitnoj žlijezdi otprilike 37.000 puta više od doze rendgenskog snimka grudnog koša, nakon udisanja radioaktivnog materijala i konzumiranja kontaminirane hrane.
Neposredno nakon nesreće, rak štitne žlijezde bio je naročito rasprostranjen u Bjelorusiji, Ukrajini i Rusiji, sa 5.000 dijagnostikovanih slučajeva među onima koji su u trenutku izloženosti bili deca i adolescenti.
Procenkova nije nosila nikakvu zaštitnu opremu dok je predvodila ogromnu operaciju evakuacije, stojeći na mostu sa pogledom na grad dok je 1.500 autobusa preuzimalo porodice, kvart po kvart. Cijele noći je ostala budna, izrađujući detaljne mape koje su joj omogućile da ovaj ogroman zadatak izvrši sa taktičkom preciznošću, ne ostavljajući nikoga iza sebe u industrijskoj pustoši.
– U 14 časova stigao je prvi autobus… Stajala sam tamo u bluzi i suknji, sa sandalama na bosim nogama. Nisam imala nikakvu zaštitu – rekla je u dokumentarcu.
Samo debeli slojevi olova ili masivni betonski blokovi mogli bi da je zaštite od kontaminacije.
– Sav taj radioaktivni prah se dizao i padao po mojim bosim stopalima i nogama. Zato su me toliko svrbjele. Možete li da zamislite koliko je radioaktivne prašine letjelo sa tog mjesta u tom trenutku? – navodi ona.
Niko nije shvatao razmjere tragedije
U tom trenutku niko još nije mogao da shvati razmjere tragedije. Dječaci i djevojčice igrali su se zajedno na ulici dok su čekali konvoje koji će im spasiti život, ne shvatajući da evakuacija nije privremena i da se možda više nikada neće vidjeti. Mnogi nisu stigli ni da se oproste prije nego što su zauvijek nestali iz života jedni drugih, pretvarajući se iz komšija u izbjeglice jednim jedinim putovanjem.
– Evakuisali smo skoro 45.000 ljudi. Bez panike i buke, evakuisali smo cijeli grad – rekla je Procenkova.
I dalje je proganja sjećanje na jednu ženu koja ju je nepomično posmatrala kroz prozor autobusa dok je bila otrgnuta od svoje zajednice.
– Nije me samo gledala, okretala je glavu prateći me pogledom. Bilo je nešto u njenom licu, kao da je iznutra vrištala: Šta je ovo?! Gdje idem?! – sjeća se ona.
Posljedice koje traju decenijama
Uprkos eksploziji u ranim jutarnjim satima 26. aprila, život u gradu je u početku tekao normalno. Djeca su se igrala napolju, roditelji obavljali svakodnevne obaveze, nesvjesni da se nalaze u centru nuklearne katastrofe.
– Noć je bila vedra, topla i tiha. Stanovnici su mirno spavali i još ništa nisu znali o nesreći – rekla je Procenkova.
Kada je dobila zadatak da vodi evakuaciju, ni ona nije u potpunosti razumjela razmjere katastrofe, ali je znala da mora da obavi posao.
Do 18 časova… praktično smo evakuisali cijelo stanovništvo grada. Za svega nekoliko sati, sve je bilo završeno, i Pripjat više nikada nije bio isti. Grad je postao prazan… nijedno svjetlo nije gorjelo… djelovalo je jezivo – ispričala je ona.
Procjenjuje se da će biti potrebno da prođe više od 3.000 godina da bi Pripjat ponovo bio bezbjedan za život i stanovanje.
Katastrofa u Černobilju nije bila događaj ograničen na jedan dan, već je zauvijek promijenila živote stotina hiljada ljudi širom svijeta. Istrage su kasnije zaključile da su za eksploziju odgovorni loši sigurnosni protokoli u dizajnu elektrane i nedovoljno obučeno osoblje, što je dovelo do toga da eksplozija odbaci čelični poklopac reaktora težak 1.000 tona ili težine tri putnička aviona boing 747.
U nedjeljama i mjesecima nakon nesreće, hiljade vatrogasaca, inženjera, vojnika, policajaca, rudara, čistača i medicinskog osoblja, poznatih kao likvidatori, poslati su na mjesto katastrofe kako bi obuzdali požar i topljenje jezgra.
Oko 680.000 vojnika, stručnjaka i dobrovoljaca učestvovalo je u saniranju posljedica nesreće, a među njima je bilo i 14 novinara, od kojih je osmoro preminulo.
U Bjelorusiji je do 2008. godine registrovano 40.049 likvidatora oboljelih od raka, kao i još 2.833 u Rusiji
U Ukrajini je zdravstveno stanje radnika drastično opalo: 1988. godine 68 odsto se smatralo zdravim, dok je 26 godina kasnije samo 5,5 odsto ostalo u dobrom fizičkom stanju.
Dok je pomagala stanovnicima da pobjegnu, Procenkova nije imala predstavu da se izlaže smrtonosnom nivou radijacije.
-U tom trenutku ne samo da se nisam plašila, već o tome uopšte nisam ni razmišljala – rekla je.
Tek nakon katastrofe sjetila se kako je satima bila izložena toksičnim padavinama u blizini Crvene šume, udišući bezbroj čestica kontaminirane prašine dok su konvoji prolazili.
– Radijacija ne pravi buku kao eksplozije bombi. Ne peče kao vatra. Nema miris. Ne osjećate je odmah, ubija tiho, polako. I uopšte nemate svijest da ste u opasnosti – ističe Procenkova.
Nakon evakuacije razvila je uporan kašalj, glavobolje, suvoću u ustima i intenzivan svrab u nogama, ali i dalje nije shvatala da je vjerovatno primila značajnu dozu radijacije”
Danas, u 80. godini, i dalje živi sa dugoročnim posledicama katastrofe.
– Više nemam 40 godina… moje zdravlje više nije kao nekada… sve kao posljedica izloženosti radijaciji – rekla je Procenkova.
Glas Srpske
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.