Bilo je to vrijeme kada se Prvi maj nije mogao “ponavljati”. Nije bilo stotina istih kadrova, brisanja i ponovnog snimanja. Imalo se jedan film, jedan aparat i ograničen broj prilika da se uhvati trenutak.
Fotoaparati su se vadili pažljivo, najčešće iz posebnih futrola, a svaki kadar se razmišljao unaprijed. Ko će stati gdje, ko će se nasmijati, i da li će svjetlo biti dovoljno dobro. Prvi maj je tako imao svoju posebnu čar – jer se sve moralo “uhvatiti iz prve”.
I onda ono najvažnije – čekanje.
Nakon izleta, roštilja i druženja, film bi se nosio na razvijanje. Dani su prolazili u iščekivanju. I kada bi se fotografije konačno pojavile, to je bio mali praznik za sebe. Sjedilo se, listale su se slike, prepričavali momenti, i svaki kadar je imao svoju priču.
Danas je sve drugačije. Telefon je uvijek u ruci. Slike nastaju u sekundi, brišu se odmah ako “nisu dobre”, a galerije su pune hiljada sličnih kadrova koji se rijetko ponovo pogledaju.
I dok je nekada jedna fotografija značila uspomenu, danas ih imamo previše da bismo im pridali istu težinu.
Možda je baš tu razlika – nekada se Prvi maj čekao, živio i pametno čuvao u nekoliko dragocjenih slika. Danas ga bilježimo stalno, ali ga sve češće zaboravljamo u beskrajnom skrolovanju.
A možda je prava nostalgija upravo u tome – ne u fotografiji, nego u osjećaju čekanja koji smo izgubili.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.