Nekada se putovalo polako. Nije se jurilo. U fići je stajalo pola života – ćebe na zadnjem sjedištu, paradajz u kesi, sok od narandže koji se ugrije prije 40. kilometra i obavezno pitanje: “Jesmo li ponijeli hljeb?” Nije bilo klime, navigacije ni plejlista, ali su se putevi pamtili po mirisima i ljudima. Stajalo se kraj puta da se odmori, da se pojede nešto iz tegle i da djeca protrče po livadi dok roditelji pričaju sa potpunim strancima kao sa rodbinom.
Fotografije nisu nastajale svakog minuta. Imali smo film od 24 ili 36 slika i svaka je vrijedila. Nije bilo brisanja, filtera i deset pokušaja za isti osmijeh. Čekalo se danima da se razviju slike, pa tek tada vidiš da je neko zatvorio oči, da je pola glave odsječeno ili da je sunce “pojelo” kadar. I baš zato su te fotografije bile stvarne. Nesavršene, izblijedjele, ali žive.
Nekada se nije jelo zbog slike, niti se putovalo da bi drugi vidjeli gdje smo bili. More je bilo more, a ne lokacija za objavu. Kafa se pila satima bez gledanja u telefon. Ljudi su sjedili jedni preko puta drugih i zaista razgovarali. Smijalo se glasno, bez potrebe da iko to snimi.
Danas imamo hiljade fotografija koje nikada više ne pogledamo. Nekada smo imali jedan album koji se čuvao kao najveće blago u kući. Otvarao se gostima, uz sok i priče koje se ponavljaju svake godine, ali nikome nisu dosadne.
Bilo je manje svega, ali nekako više života. Manje tehnologije, više strpljenja. Manje dokazivanja, više iskrenosti. Djeca su znala sve ulice svog naselja, a roditelji nisu morali slati poruku da provjere gdje su – dovoljno je bilo da se upale svjetla na ulici i svi krenu kući.
Možda nije bilo savršeno vrijeme. Ali bilo je vrijeme koje se pamti srcem, a ne memorijom telefona.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.