U znak sjećanja na velike radničke proteste koji su održani u Čikagu 1. maja 1886. godine, taj datum se širom svijeta obilježava kao Međunarodni praznik rada.
Zamah industrijalizacije u 19. vijeku obilježio je nemilosrdno iskorišćavanje mase radnika od strane vlasnika i poslodavaca. Niske nadnice, radni dan od čak 18 sati, iskorišćavanje dječje radne snage i život na ivici egzistencije rezultirali su nizom štrajkova u kojima su se tražili dostojniji uslovi rada i života. Najveći radnički pokreti dogodili su se u zemlji sa najbržim industrijskim razvojem – Sjedinjenim Američkim Državama.
Vrhunac se dogodio u Čikagu kada je na ulice izašlo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizovane kroz tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Vlast je na demonstrante poslala jake policijske snage i izbili su žestoki sukobi u kojima je ubijeno šest radnika, a oko pedesetoro ih je ranjeno. Mnogi su uhapšeni, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petorica su osuđena na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
Tri godine kasnije, na prvom kongresu Druge internacionale, odlučeno je da će se svake godine 1. maja organizovati protesti sve dok radnici ne izbore pravo na dostojan život i rad. Već od sljedeće godine taj dan se obilježava kao Međunarodni dan opšte solidarnosti radništva.
Bilo je potrebno da prođu decenije kako bi se radnici, prvenstveno u demokratskim zemljama, djelovanjem sve jačih sindikata uspjeli izboriti za svoja prava pregovarajući sa poslodavcima uz posredovanje države. U totalitarnim režimima i nerazvijenim zemljama radnici su bili zaštićeni samo deklarativno, dok su u praksi često bili izrabljivani za boljitak države, prenosi portal Povijest.hr.
Nezavisne novine
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.