Čuvena junakinja pisca Bore Stankovića, pravog imena Malika Eminović, pozne godine dočekala je kao uboga starica u trošnoj kući na periferiji Vranjske Banje.
Njen nevjerovatan životni put, od dana kada su je kraljevi, age i begovi obasipali zlatom, do potpunog siromaštva, zabilježen je u potresnoj reportaži lista „Politika” od 6. aprila 1941. godine.
Ovaj istorijski primjerak novina izuzetno se rijetko može naći u arhivama zbog njemačkog bombardovanja Beograda koje je uslijedilo baš na dan objavljivanja teksta.
Zašto baš ime Koštana?
Kada je tek počela da pjeva i igra po kafanama i na teferičima, vranjanske meraklije i sevdalije su Maliku prekrstile u Koštanu. To ime imalo je posebno značenje u južnim krajevima.
Riječ „koštan” u Vranju označava kesten – onaj čvrst, jedar. Cijela njena spoljašnost, visina i vitkost podsjećale su na mlado kestenovo stablo, pa joj je upravo zbog toga i Bora Stanković u svojoj čuvenoj drami dao to ime.
Dok su trajali njen vanserijski glas i slava, trajao je i lijep život. Bogataši, hadžije i čorbadžije ostavljali su silno bogatstvo u mehanama zbog njenog derta. Među njima je bio i stari bogataš Mitke, drugi glavni junak Stankovićevog djela, kome je Koštana najviše pjevala i odnosila novac.
Pjevala kraljevima, a Boru Stankovića tužila
Zapis novinara R. Stojiljkovića (R. Stojiljković) otkriva da Koštana nikada nije bila zavodnica, već je upamćena kao čedna i razdragana djevojka. Od njene ljepote i pjesme cijelo Vranje je ludovalo.
– Dođe u Vranje, istovremeno da bi obišao i granicu kod Ristovca, kralj Milan. Pozovu me da mu pjevam, i kažu da voli pjesmu „Slavuj pile, ne poj rano”. Pustim glas, udarajući u daire.
Pažljivo je slušao, a na kraju me je nagradio punom šakom zlatnika. Pjevala sam i kralju Petru i drugim velikanima. Para je bilo koliko ti duša želi – prisjećala se Malika pred reporterom, izdvajajući i hitove „Šano, dušo” i „Stojanke, bijela Vranjanke”.
Ipak, Malika nije voljela novinare, a ni samog Boru Stankovića. Smatrala je da od toga što ju je „turio u knjige” nije imala nikakve vajde, zbog čega ga je jednom prilikom čak i tužila, ali ju je čaršija tada samo ismijala.
Starost provedena u prosjačenju i zaboravu
Bora Stanković je svoje remek-djelo napisao sa svega 24 godine i prepravljao ga više puta, a dok se njegova drama izvodila na velikim scenama, prava Koštana je tonula u zaborav. Dukate i zlato nije umjela da sačuva.
Reporter „Politike” ju je u aprilu 1941. godine pronašao u krajnjoj bijedi, u oronuloj čatmari u ciganskoj mahali Vranjske Banje, gdje je živjela sa bolesnim mužem Maksutom.
Živjeli su bez prebijene pare, pritisnuti nemaštinom i prosjačenjem. Nekadašnja ljepotica, kroz čije su prste klizili dukati, tada je jedva sastavljala kraj s krajem, željna cigareta i kojeg dinara.
To svjedočenje iz 1941. godine bilo je jedno od posljednjih zapisa o njoj. Malika Eminović preminula je u siromaštvu 1948. godine, u svojoj 73. godini života, ostavljajući iza sebe legendu koja i danas živi na pozorišnim daskama.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.