Jedan običan kamen koji je pronašao kraj puta promijenio je život francuskog poštara Ferdinanda Ševala (Ferdinand Cheval).
Naredne 33 godine skupljao je kamenje tokom svojih poštarskih ruta i od njega u vlastitom dvorištu napravio palatu visoku 12 metara.
Sve je počelo jednim kamenom
Ferdinand Ševal bio je seoski poštar u francuskom mjestu Oteriv (Hauterives). U aprilu 1879. godine, dok je raznosio poštu, sapleo se o neobičan kamen.
Zastao je da vidi zbog čega je pao. Kada je iz zemlje izvukao kamen neobičnog oblika, stavio ga je u džep kako bi ga kasnije bolje pogledao.
Sutradan se vratio na isto mjesto po još kamenja.
Taj trenutak označio je početak poduhvata koji će trajati više od tri decenije.
Prvo džepovi, pa korpa, pa kolica
Ševal je svakog dana pješke prelazio oko 30 kilometara, raznoseći poštu po seoskim putevima.
Kamenje koje bi pronašao ostavljao je kraj puta, a zatim se predveče vraćao po njega.
U početku ga je nosio u džepovima. Kada više nije bilo dovoljno mjesta, uzeo je korpu, a zatim i kolica koja su postala njegov stalni alat.
Sakupljao je različite vrste kamenja, uključujući škriljac, pješčar, sedru i crveni porfir.
Poslije posla počinjao je drugi dio njegovog dana. Gradio je često noću, uz svjetlost uljanice, koristeći kreč, malter i cement. Potrošio je više od 3.500 vreća kreča.
Dvadeset godina samo za spoljne zidove
Palata koju je zamišljao nije bila mala.
Ima četiri pročelja, terasu i galeriju, visoka je 12, a duga 26 metara. Samo za spoljne zidove trebalo mu je prvih 20 godina rada.
U kamen je oblikovao slonove, kajmane, pelikane, medvjede i ptice, dok čitava građevina podsjeća na spoj hinduističkog hrama, srednjovjekovnog zamka i pješčanog dvorca.
Inspiraciju je pronalazio i u poslu kojim se bavio. Među poštom koju je raznosio bile su razglednice i prvi ilustrovani časopisi, pa je gledao prizore dalekih krajeva koje nikada nije posjetio.
Na građevini je ostavio i riječi: djelo jednog čovjeka.
Mještani su ga smatrali čudakom
Ševal je palatu završio 1912. godine, u 76. godini života.
Dok je gradio, u selu su ga mnogi smatrali čudakom, a neki čak i luđakom. On, međutim, nije odustajao.
Želio je da bude sahranjen u svojoj palati, ali to u Francuskoj nije bilo dozvoljeno.
Zato je, sa istim kolicima, započeo novi poduhvat.
Napravio je i vlastitu grobnicu
Narednih osam godina Ševal je na seoskom groblju gradio vlastitu grobnicu, koju je nazvao grobnicom tišine i beskrajnog počinka.
Završio ju je 1922. godine.
Umro je 19. avgusta 1924. godine, u 88. godini, i upravo u toj grobnici je sahranjen.
Od seoskog poštara do istorijskog spomenika
Priznanje njegovom radu stiglo je tek nakon smrti.
Palatu su kasnije otkrili nadrealisti, koji su joj se divili upravo zato što nije pripadala nijednom prepoznatljivom umjetničkom pravcu.
Godine 1969. francuski ministar kulture Andre Malro (André Malraux) proglasio je palatu istorijskim spomenikom kao djelo naivne umjetnosti.
Bilo je i protivljenja, jer dio stručne javnosti nije smatrao da rad čovjeka bez formalnog obrazovanja pripada toj kategoriji.
Njegovi potomci prodali su palatu 1994. godine lokalnoj opštini, koja je i danas održava i otvorena je za posjete tokom cijele godine.
Uz građevinu je ostala i Ševalova rečenica koja najbolje opisuje njegov nevjerovatni poduhvat: tražeći, pronašao sam.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.