B. B. King imao je jednostavan, ali izuzetan kompliment za Petera Greena: „Ima najljepši ton koji sam ikada čuo. Jedini je gitarista koji me je natjerao da osjetim jezu.“
Osnivač Fleetwood Maca nije morao da svira najbrže niti najglasnije. Njegova gitara imala je nešto mnogo rjeđe: zvuk koji se prepoznaje i osjeća.
Peter Green rođen je 29. oktobra 1946. godine u Londonu, kao Peter Allen Greenbaum. Bio je jedan od ključnih gitarista britanskog bluz pokreta šezdesetih, autor nekih od najtrajnijih pjesama ranog Fleetwood Maca i muzičar čiji je uticaj daleko nadživio njegovu kratku, burnu epizodu na vrhu rok scene.
Njegova priča počinje u vrijeme kada su britanski muzičari otkrivali američki bluz i pretvarali ga u nešto svoje. Dok su gitaristi poput Erica Claptona privlačili pažnju virtuoznošću, Green je gradio prepoznatljiv stil kroz osjećaj, melodiju i savršeno odmjerene note.
Kompliment koji je stigao od B. B. Kinga
Kada takve riječi izgovori B. B. King, čovjek čije ime predstavlja jednu od najvažnijih stranica u istoriji bluza, onda one imaju posebnu težinu.
— He has the sweetest tone I ever heard. He was the only one who gave me cold sweats.
U prevodu: — Ima najljepši ton koji sam ikada čuo. Jedini je gitarista koji je u meni izazvao jezu.
Kingova pohvala nije se odnosila na brzinu prstiju ili broj nota koje gitarista može da odsvira u minutu. Govorio je o tonu, onom posebnom zvuku koji nastaje kada muzičar instrumentu udahne vlastiti karakter. Green je mogao da izvuče emociju iz jedne duge note, da savijanjem žice promijeni raspoloženje čitave fraze i da tišinu između dva tona učini jednako važnom kao i samu muziku.
U tome je bila njegova veličina. Peter Green nije pokušavao da nadglasa gitaru. Znao je kako da je natjera da govori.
Od John Mayalla do osnivanja Fleetwood Maca
Prije nego što je postao vođa vlastitog benda, Green je svirao u grupi John Mayall & the Bluesbreakers, kojoj se pridružio 1966. godine, nakon odlaska Erica Claptona. Zamijeniti gitaristu koji je već imao kultni status nije bio mali zadatak, ali Green je brzo pokazao da ima vlastiti izraz i da ne mora biti ničija kopija.
Već 1967. osnovao je Fleetwood Mac, zajedno s bubnjarom Mickom Fleetwoodom i basistom Johnom McViejem. U prvoj fazi postojanja bend je bio čvrsto ukorijenjen u britanskom bluzu, a Green je bio njegova vodeća kreativna snaga.
Važno je to naglasiti jer će Fleetwood Mac kasnije postati svjetski poznat po sasvim drugačijem, pop-rok zvuku, naročito nakon dolaska Stevie Nicks i Lindseyja Buckinghama. Ali prije albuma „Rumours“ i velikih stadionskih koncerata postojao je bend koji je svirao bluz, a u njegovom centru bio je Peter Green.
„Black Magic Woman“ i pjesme koje su nadživjele vrijeme
Greenovo ime neraskidivo je povezano s pjesmom „Black Magic Woman“, koju je Fleetwood Mac objavio 1968. godine. Dvije godine kasnije Carlos Santana snimio je vlastitu verziju i pretvorio je u svjetski hit.
Santana je pjesmi dao prepoznatljiv latino-rok zvuk, ali osnovu je postavio Green. Njegova originalna verzija bila je više okrenuta bluzu, sa suzdržanom gitarom i atmosferom koja se gradila postepeno.
Među njegovim najvažnijim kompozicijama nalazi se i „Albatross“, instrumental koji je 1968. stigao na prvo mjesto britanske top-liste. Umjesto vokala i velikog refrena, Green je ponudio mirnu, gotovo filmsku melodiju. Gitara se kreće polako, bez potrebe da dokazuje bilo šta, a upravo je u toj jednostavnosti čar pjesme.
Tu su i „Man of the World“, melanholična pjesma o čovjeku koji, uprkos svemu što ima, ne pronalazi mir; „Oh Well“, koja pokazuje njegovu energičniju, rokersku stranu; i „The Green Manalishi (With the Two Prong Crown)“, mračnija kompozicija koju je kasnije obradio i Judas Priest.
Green je imao rijetku sposobnost da se kreće između različitih raspoloženja, a da pritom ne izgubi vlastiti identitet. Njegove pjesme nisu zvučale kao vježbe iz gitarske tehnike, već kao zaokružene muzičke priče.
Otišao je prije nego što je Fleetwood Mac postao svjetska senzacija
Na vrhuncu ranog uspjeha Fleetwood Maca, Green je počeo da se udaljava od života koji su donosili slava i novac. Sve više ga je opterećivala ideja o bogatstvu i komercijalnom uspjehu, a njegovo mentalno zdravlje postajalo je ozbiljan problem.
Godine 1970. napustio je bend. Fleetwood Mac je nastavio da postoji, mijenjao postavu i muzički pravac, a tokom narednih godina postao jedan od najuspješnijih bendova na svijetu. Green nije dočekao taj komercijalni vrhunac kao član grupe čije je temelje postavio.
Njegov život nakon odlaska iz benda obilježili su dugi periodi povlačenja iz javnosti i borba s ozbiljnim zdravstvenim problemima. Muzici se povremeno vraćao, a devedesetih je osnovao Peter Green Splinter Group, s kojom je ponovo snimao i nastupao.
Godine 1998. primljen je u Rock and Roll Hall of Fame kao član Fleetwood Maca. To priznanje potvrdilo je njegov značaj u istoriji benda, ali i šireg bluz i rok nasljeđa.
Peter Green preminuo je 25. jula 2020. godine, u 73. godini.
Neke gitare pamte se po brzini, njegova po osjećaju
Peter Green nije bio gitarista koji je morao da bude u centru pažnje da bi ostavio trag. Njegov stil bio je zasnovan na ekonomiji, osjećaju i tonu. U njegovoj svirci nije bilo mnogo suvišnih nota, a ono što bi odsvirao često je imalo veću težinu od dugih, tehnički zahtjevnih solaža.
Zato se kompliment B. B. Kinga i danas toliko često ponavlja. Kada jedan od najvećih bluz gitarista kaže da je Green imao najljepši ton koji je ikada čuo, to nije samo lijepa rečenica za biografiju. To je sažetak onoga što je Green predstavljao kao muzičar.
Od „Black Magic Woman“ do „Albatrossa“, Peter Green ostavio je pjesme koje su nastavile da žive i nakon što se njihov autor povukao sa velike scene. Njegova gitara nije tražila da je slušamo zbog brzine ili spektakla. Dovoljno je bilo nekoliko nota da znamo ko svira.
Možda je upravo zato naslov koji mu najbolje pristaje onaj koji mu je, na neki način, dodijelio sam B. B. King: najslađi zvuk britanskog bluesa.
SrpskaCafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.