Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici sutra, u subotu, 31. oktobra, proslavljaju Svetog apostola i jevanđelistu Luku, jednog od sedamdesetorice Hristovih apostola i jednog od četvorice jevanđelista.
Sveti Luka smatra se začetnikom hrišćanskog ikonopisa, jer je, prema predanju, naslikao tri ikone Bogorodice za koje se vjeruje da najvjernije prikazuju njen lik. Takođe, pripisuje mu se i autorstvo ikona apostola Petra i Pavla.
Ovaj praznik, u narodu poznat kao Lučindan, prate brojni običaji i vjerovanja. Jedno od njih odnosi se na molitvu Svetom Luki, za koju se vjeruje da donosi iscjeljenje, otklanja bolesti i čuva zdravlje.
Običaji i vjerovanja za Lučindan
Kult Svetog apostola i jevanđeliste Luke naročito se učvrstio u srpskom narodu za vrijeme vladavine despota Đurđa Brankovića. Tokom turskih osvajanja, despot je njegove mošti prenio u svoju crkvu Svetog Uspenja u Smederevu. Tamo su se nalazile sve dok nisu prenesene u Kupinovo u Sremu, nakon čega im se gubi trag.
Lučindan narodnom kalendaru ima posebno mjesto, jer se smatra danom koji označava prelaz iz jeseni u zimu.
Sveti Luka praznuje se prije svega za zdravlje i blagostanje, a u pojedinim krajevima ustanovio se i kao praznik posvećen zaštiti stoke od vukova. Domaćini su zbog toga vezivali vrpce oko torova, vjerujući da će tako vukovima ostati zatvorene čeljusti i da neće moći napadati ovce.
Lučindan je jedan od praznika uz koje se tradicionalno vezuje običaj takozvanih ovnovskih svadbi, rasprostranjen u različitim dijelovima Srbije. Domaćini su ovnove odvajali od ovaca nekoliko sedmica prije praznika, a na sam Lučindan priređivali su gozbe, tokom kojih su ih ponovo spajali.
Običaj je bio da ženska djeca prije puštanja ovnova među ovce uzjašu životinje, kako bi, prema vjerovanju, bilo što više ženskih jaganjaca.
Na Lučindan se ne obavljaju teški poslovi
Lučindan se smatra jednim od većih narodnih praznika, a u pojedinim krajevima i zapriječnim danom, kada se, prema narodnom vjerovanju, strogo izbjegavalo obavljanje bilo kakvih poslova.
Sveti Luka je i krsna slava mnogih porodica, a u pojedinim naseljima praznuje se kao zavjetina. Bio je i esnafska slava raznih zanatlija koji su ovog svetitelja uzeli za svog zaštitnika.
U narodu se i danas pamti običaj opasivanja torova, kako bi se stoka zaštitila od vukova. Uz ovaj običaj vezuje se i poznata izreka: „Ide Luka, eto vuka“.
Za dolazak zime vezuje se i poslovica: „Sveti Luka, snijeg do kuka“.
Prema narodnom vjerovanju, na Lučindan ne bi trebalo biti nagle naravi i nervoze, jer je Sveti Luka bio blag i miran i uvijek je pomagao ljudima.
Vjerovalo se i da nakon praznika posvećenog Svetom Luki treba očekivati lošije vrijeme. Vuk Karadžić je zabilježio i jedno hercegovačko vjerovanje o tome kako će izgledati zima i godina.
– U Hercegovini, na Lučindan, domaćin porani u tor da vidi kako stoka toga jutra leži: ako je podvila noge poda se, kažu da će biti zla zima i godina, a ako je noge opružila, kažu da će biti dobra i zima i godina – zabilježio je Karadžić.
U Crnoj Gori se vjeruje da je nebeska duga pojas Svetog Luke, što se tumači kao znak njegove molitve za ljude. U južnoj Srbiji, prema narodnom običaju, po prvom gostu koji na Lučindan uđe u kuću predviđalo se kakva će biti zima i naredna godina.
Ko je bio Sveti Luka?
Sveti Luka porijeklom je bio iz sirijske Antiohije, a rođen je u neznabožačkoj porodici. Još kao mladić izučio je grčku filozofiju, medicinu i slikarstvo.
Za vrijeme zemaljskog života Isusa Hrista i njegovog propovijedanja, apostol Luka imao je priliku da ga lično upozna, sluša njegovo učenje i prisustvuje brojnim čudima, kako se navodi u knjizi „Slave i praznici“. Prihvatio je Hristovo učenje i, ispunjen božanskom mudrošću, postao jedan od sedamdesetorice apostola koji su putovali svijetom i propovijedali Jevanđelje.
Nakon Hristovog stradanja, dok je sa Kleopom putovao u Emaus, ukazao im se vaskrsli Gospod. Poslije silaska Svetog Duha na apostole, Luka se vratio u Antiohiju, gdje je postao saputnik apostola Pavla. Zajedno su putovali Rimskim carstvom i širili hrišćansku vjeru među neznabošcima.
Oko 60. godine napisao je svoje čuveno Jevanđelje, koje je po njemu nazvano Jevanđelje po Luki i treće je po redu u Novom zavjetu. U približno istom periodu napisao je i Djela apostolska, važno svjedočanstvo o životu apostola i prvim godinama hrišćanske crkve.
Poslije mučeničke smrti apostola Pavla, nastavio je samostalno da propovijeda Jevanđelje u Italiji, Dalmaciji, Makedoniji i drugim krajevima.
I u dubokoj starosti nastavio je da širi hrišćansko učenje, putujući po Libiji i Gornjem Misiru, odakle se ponovo vratio u Grčku.
Prema crkvenom predanju, umro je u 84. godini, a neznabošci su ga zbog vjere u Hrista objesili o maslinovo drvo u Tebi. Njegove svete mošti prenesene su u Carigrad za vrijeme cara Konstancija, sina Svetog cara Konstantina.
Glas Srpske
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.