Imao je fudbalsku stipendiju, radio u kuhinji njujorškog restorana i godinama nastupao po malim jazz klubovima prije nego što je postao jedan od najprepoznatljivijih vokalista svoje generacije.
Gregory Porter danas slavi 55. rođendan, a njegov duboki bariton, spoj jazza, soula i gospela i pjesme poput „Liquid Spirit“ odavno su prešli granice žanra.
Gregory Porter rođen je 4. novembra 1971. godine u Sacramentu, u Kaliforniji, a odrastao je u Bakersfieldu, u porodici sa osmoro djece. Njegov muzički svijet oblikovali su gospel koji je slušao u crkvi i ploče Nat King Colea iz kolekcije njegove majke. Upravo će Cole postati jedna od najvažnijih figura u njegovom muzičkom odrastanju.
Porter danas ima jedan od najprepoznatljivijih glasova savremenog jazza. Njegov topli, duboki bariton podjednako dobro funkcioniše u klasičnim jazz aranžmanima, soul pjesmama i gospel kompozicijama. Ipak, do profesionalne muzičke karijere nije stigao pravolinijskim putem.
Fudbalski teren zamijenio jazz klubovima
Kao mlad bio je talentovan sportista i dobio je stipendiju za američki fudbal na San Diego State University. Međutim, povreda ramena prekinula je njegove sportske planove i usmjerila ga prema muzici.
Još tokom studija počeo je da nastupa u manjim jazz klubovima, a nakon preseljenja u New York muzika je postala njegov glavni životni poziv. Put do uspjeha nije bio jednostavan. Danju je radio u kuhinji restorana svog brata u Brooklynu, a uveče pjevao po klubovima, gradeći reputaciju izvođača čiji glas nije bilo lako zaboraviti.
Veliku ulogu u njegovom razvoju imao je producent i aranžer Kamau Kenyatta, s kojim je počeo da sarađuje još u Kaliforniji. Njihova saradnja nastavila se i nakon Porterovog dolaska u New York.
Prvi album, „Water“, objavio je 2010. godine. Izdanje je dobilo odlične kritike i nominaciju za Grammy, a dvije godine kasnije uslijedio je album „Be Good“, takođe nominovan za ovo priznanje.
Porter je tada već privukao pažnju jazz publike, ali najveći proboj tek je dolazio.
„Liquid Spirit“ promijenio je sve
Godina 2013. bila je prelomna. Porter je potpisao za čuvenu izdavačku kuću Blue Note Records i objavio album „Liquid Spirit“, koji ga je izveo izvan kruga jazz publike i predstavio mnogo široj međunarodnoj publici.
Naslovna pjesma postala je njegov zaštitni znak. U njoj se prepliću jazz, soul i gospel, uz ritam koji nosi gotovo zaraznu energiju. Album je osvojio Grammy za najbolji vokalni jazz album 2014. godine.
Posebno je zanimljivo što je Porterova muzika pronašla put i do publike koja možda nikada nije redovno slušala jazz. Njegove pjesme imaju dovoljno improvizacije i muzičke slojevitosti da zadovolje ljubitelje žanra, ali i melodije i ritmove koji lako dopiru do šireg slušalačkog kruga.
Među pjesmama koje su obilježile ovaj period izdvajaju se „Liquid Spirit“, „No Love Dying“, „Hey Laura“ i „Musical Genocide“.
Dva Grammy priznanja i omaž Nat King Coleu
Nakon uspjeha albuma „Liquid Spirit“, Porter je 2016. objavio „Take Me to the Alley“, izdanje koje je potvrdilo da njegov prvi veliki uspjeh nije bio slučajnost. Album je osvojio Grammy za najbolji vokalni jazz album 2017. godine, čime je Porter stigao do drugog priznanja u ovoj kategoriji.
Na albumu se nalaze pjesme „Don't Lose Your Steam“, „Holding On“ i naslovna „Take Me to the Alley“. U njima se posebno čuje njegova sposobnost da kroz lične priče govori o ljubavi, porodici, društvenim nejednakostima i ljudskoj solidarnosti.
Godinu kasnije objavio je „Nat King Cole & Me“, album posvećen pjevaču koji je presudno uticao na njegov muzički razvoj. Porter je obradio niz pjesama iz Coleovog repertoara, među kojima su „Mona Lisa“, „Smile“, „Nature Boy“ i „When Love Was King“.
Nije pokušavao da imitira svog uzora. Naprotiv, želio je da kroz vlastiti glas i iskustvo oda počast čovjeku čije su ga pjesme pratile od djetinjstva.
Od jazza do saradnje sa Disclosureom
Porterov glas nije ostao ograničen na tradicionalne jazz okvire. Jedna od njegovih zanimljivijih saradnji bila je pjesma „Holding On“ sa britanskim elektronskim duom Disclosure.
Spoj elektronske produkcije i Porterovog baritona pokazao je koliko se prirodno može uklopiti u različite muzičke kontekste. Njegov glas nije izgubio prepoznatljivost ni u pjesmi koja je bila mnogo bliža savremenoj elektronskoj muzici nego klasičnom jazz klubu.
Godine 2020. objavio je album „All Rise“, na kojem se vratio autorskim pjesmama i temama koje se provlače kroz njegov rad: ljubavi, nadi, zajedništvu i ljudskoj potrebi za razumijevanjem. Godinu kasnije uslijedio je „Still Rising“, zbirka novih pjesama, obrada, dueta i odabranih numera iz dotadašnje karijere.
Godine 2023. objavio je i božićni album „Christmas Wish“, kojim je proširio repertoar na praznične standarde i vlastite interpretacije poznatih pjesama.
Šešir, bariton i muzika koja ne poznaje granice
Porter je prepoznatljiv i po svom izgledu. Na gotovo svim nastupima nosi karakterističnu kapu, a njegov scenski identitet postao je jednako upečatljiv kao i glas. Ipak, ono što ga izdvaja nije vizuelni imidž, već način na koji pjeva.
U njegovom glasu čuju se tragovi Nat King Colea, ali i soula Marvina Gayea, Donnyja Hathawaya i Stevieja Wondera. Gospel mu daje duhovnu širinu, jazz slobodu u interpretaciji, a soul neposrednost i emotivnu snagu.
Porter nije pokušavao da izmisli novi jazz niti da ga pretvori u nešto što nije. Njegova posebnost je u tome što je tradicionalne uticaje spojio sa savremenim autorskim izrazom i približio ih publici koja ne mora poznavati istoriju jazza da bi osjetila njegovu muziku.
Od njujorških klubova u kojima je nastupao nakon radnog dana u restoranu do velikih koncertnih dvorana, njegov put trajao je duže nego što bi se moglo zaključiti na osnovu kasnijeg uspjeha.
Gregory Porter danas puni 55 godina, a iza sebe ima dva Grammy priznanja, niz zapaženih albuma i glas koji se ne uklapa u prolazne muzičke trendove.
Njegova muzika podsjeća da jazz, soul i gospel nisu samo žanrovi, već različiti načini da se ispriča ista ljudska priča.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.