Putovao sam prije nekoliko godina sa pjesnikom Zoranom Kostićem i češće nego što bi on htio. Putevi nisu bil dugački, ali nisu bili ni kratki, pa su razne teme bile neminovnost.
Pričao mi je Zoran kako je na Kavkazu, u komi, nakon erupcije čira, pričao sa Ljermontovim; prisjećao se jednog mamurnog jutra sa Zoranom Radmilovićem i boemskih večeri sa Raičkovićem i ranim Bećkovićem; govorio mi je i o jednom novinskom tekstu iz 2001. godine, pjesmi koja je na osnovu njega nastala i rečenicama koje su nakon nje uslijedile…
„Politika“ je 12. januara 2001. godine pomenuti tekst počela ovako: „Republika Srpska, prema ugovoru koji je njen doskorašnji premijer potpisao sa Amerikancima, nema više nikakva prava na originalna dokumenta o Jasenovačkom sistemu logora…“ Kostić je, u ciklusu „Razdrinje“, u knjizi izabranih pjesama „Kućni plamen“, tekst nastavio pjesmom „Povratak u Jasenovac“:
Potomak živi sjen bezglavu baca.
Tezga između njega i kupaca,
na tezgi duše – umoreni preci
što po vijeka smrti u rijeci
čekahu sušu – vodostaj potrebni
za čas istine i spokoj pogrebni.
Tadašnji doskorašnji premijer Republike Srpske njen je današnji predsjednik. Sedamnaest godine nakon Dodikove američke tezge priča o jasenovačkoj građi nedavno je dobila i svoj konačni epilog. Dan prije nego će „potomak živi“ potpisati sporazum sa direktorom Muzeja holokausta Salcmanom, Amerikanac je sličan ugovor potpisao sa ministrom kulture Hrvatske Antunom Vujićem. Na osnovu tog ugovora dogovoren je povratak građe u Spomen-područje Jasenovac i ona se tamo ponovo našla 5. decembra 2001. godine. Kostić nastavlja ovako:
Bože, Ti htjede, pa ukaza suša
dnom pokošćenim tumaranje duša
u traženju puta do mira i groba.
Ali, htjede li da postanu roba
ti mučenici – Tvoji i u ropcu
(pod kamom, maljem, pilom, na konopcu)?
U aprilu ove godine, nakon što je odbio da pruži ruku onima kojima je dao jasenovačku građu, Dodik je u Spomen-području Donja Gradina, pod budnim okom novog mentora i doskorašnjeg premijera, a sada predsjednika Srbije, grmio kako je rođen nedaleko od tog mjesta i dodao da mu se čini da je rođen sa jasenovačkim stradanjem. Od prvih dana je slušao priče o Jasenovcu i istakao da su pod ustaškim nožem završili i neki njegovi preci. Dodiku u istom trenutku nije bilo jasno kako su Srbi mogli da zaborave jasenovački genocid, a sa margine se opet javlja Kostić:
Bješe li volja Tvoja da ih proda
izdanak njihov – sin vjere i roda,
a srećni kupac sam dželat da bude
(sin majke Mržnje i oca mu Jude),
ili je hladni predumišljaj kobi
koja bez traga konačno ih pobi?
Reklamna paljba podrazumijevala je predizborne pokliče i to na mjestu gdje je tišina sve. Znao je to i „potomak živi“ koji je u jednom trenutku rekao kako mu samo ostaje da zaćuti, ali je onda nastavio sa prikupljanjem isključivo srpskih glasova tresući se pred „vijekom našeg stradanja“. Naučio je tezgaroš dobro tezgarošku lekciju, pa je katalogizacija metoda ubijanja sve više rasla kako je privođena kraju: „Ovdje je privođeno sve što je srpsko, ovim je putem sprovođeno i prebačeno preko rijeke da bi bilo ubijeno…“, gudio je Dodik i molio da se Jasenovac nikada ne zaboravi. Na to se Kostić javlja još jednom i posljednji put:
Dvaput umrlim od istog krvnika
duše u sjeni vinu se bez krika,
čekaju iznad logorskih baraka
povorku kraja živih potomaka.
Dodiku je neko nekada rekao da poezija bolje pamti nego istorija. Zato je, valjda, poručio pjesniku, nakon što je pročitao „Povratak u Jasenovac“, da će mu kad-tad jebati majku (Kostić mi je rekao da mu je tadašnji doskorašnji premijer bukvalno tako poručio). No, nije ovo priča samo o Dodiku. Priča je to i o nama koji toliko volimo onoga ko je prodao ili poklonio pola miliona pobijenih Srba onima koji su ih pobili. Samo licemjeri misle da to nije važno.
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.